Virusi su čudna pojava. Van domaćinovog tijela ponašaju se kao neživi objekti, obične čestice koje ne dišu, ne razmnožavaju se, ne postoje. Onog trenutka kada se ostvare određeni uslovi, te čestice se naglo transformišu u veoma živahna bića i svoju čudnu RNK razbacuju po domaćinovom tlu, truju sve, plode se, terorišu životne funkcije.
Osjećaj da postaješ česta providna izmaglica izmješan sa gorkom činjenicom da si izgubio punjač za mobilni telefon u autobusu za Kosovsku Mitrovicu automatski te čini pogodnim objektom za viruse. Čekali su me još u Banja Luci, pratili uz nisko rastinje i žice pored autoputa i sada kad sam slab, kada postavljam pitanja i slutim spore besmislene odgovore, ta mala zelena bića sa reklama postaju dio mene i usmjeravaju želje u suprotnom pravcu.
Zašto mi je ovo trebalo?
Pokretna termoelektrana Kosmet prevoza se valja preko tvrđava čiju priču ne znam. Ni ja ni moji virusi. Samo da dođem, da ovo sve počne ili da se završi
Organizam kojim više ne vladam htio je u neku ruku da bude još potlačen. Potajno sam priželjkivao da me organizatori dvosedmičnog Zimskog Univerziteta u sjevernom djelu KM dočekaju zbunjenim pogledima uz objašnjenje kako nisam na spisku, kako nemam smještaj, i da me izbace tu pored žutog znaka Raiffeisen banke, da legnem u neku mitrovačku lokvu, da me prolaznici pljuju i šutaju i da crknem k'o krava moje komšinice.
To je jedna velika crvena zgrada. Ulazna vrata stana su dvostruka inovacija sa odrubljenom lijevom stranom. Obećanja vire iz svakog ćoška tipičnog studentskog legla. Edvin iz Prizrena mi pomaže da se smjestim i u ljubaznoj žurbi ostavlja me u toj kvadratnoj sobi sa pokvarenim televizorom i orahovim ormarom punom šarenih ćebadi. Povraćam sve svoje viruse, njihovu djecu i praunuke i smještam ih u orahov ormar pun šarene ćebadi i gledam u pokvareni televizor.
Neko 1:“…Naš narod se osjeća iznevjereno, mi ne podržavamo tu vrstu izdaje od strane nekih Srba. Lako je iz Beograda upućivati parole, sjediti u parlamentu i obećavati. Mi više ne možemo izdržati taj pritisak, oni su nam srušili groblja, napadaju naše povratnike, evo neki dan su pretukli starijeg povratnika u Istoku.A ovaj skandal sa ulaskom Srba u lokalnu šiptarsku nelegalnu vlast je veleizdaja od strane nekih pojedinaca od kojih se ograđujemo. Mi….“
Neko 2:“ Da,ali vi ste izabrali te ljude lokalnim izborima koje je Srbija organizovala, vi ste dali povjerenje tim ljudima koji su obavljaju nelegalne i nepriznate funkcije na teritoriji države Srbije?!“
Neko 1:“ Mi smo izigrani, mi ovim putem protestujemo, ili će neko nešto učiniti ili ćemo svi se iseliti odavde i doće pred srpski parlament, mi sa šiptarima se ne možemo više boriti i lozom Brankovića koja još uvijek, kao što vidite , postoji.
Neko 1:“ Hvala vam gospodine XY, a sada da vidimo kakav dan se očekuje u južnoj srpskoj pokrajini.
Priština -4
Peć – 7
Kosovska Mitrovica – 9…“
Ovaj televizor se ipak čuje, mada nema slike. Hladnog 22 Fevruara 2010 proradio je ton na televizoru u stanu na 11 spratu najveććeg solitera u sjevernom djijelu KM.
Jupi!
Akcijski ustajem u američkom filmu, glavna sam uloga, kojoj sve ide od ruke, oblačim atraktivnu sivu jaknu i bacam fanatičan pogled po prostoru i zaključujem da nikoga nema a i da ima – ne treba mi. Lupam vratima, nagrizam odrubljenu lijevu stranu i trčim nizu stepenice, gazim preko tetrapaka i slamčica. Uranjam u mitrovačko hladno jutro, palim cigaretu i počinjem po prvi put da posmatram i slušam. Svojom glavom.
Podijelili su nas u nekoliko grupa i prva dva dana su bila posvećena upoznavanju, timskom radu, komunikaciji i ostalim početničkim preponama koje sam mrzio preskakati ali volio posmatrati kako drugi preskaču. Desila se jedna zanimljiva stvar.
Sjedili smo u toj prostoriji, mi došljaci sa raznih strana od Rusije do Makedonije i uspostavljali kontakt. Ispitivali jedne druge, tražili mogućnosti, u sebi ili naglas ismijavali a sve to je koristila jako ljubazna i profesionalna učiteljica iz Hrvatske. Ne bih joj bio u koži, teško je bilo održavati ravnotežu. Bilo je nas kretena u manjini koji smo često omalovažali primitivne igrice probijanja leda.
Pustili su dva kratka video snimka. Jedan je bio Coca-Cola – ina reklama puna finih malih bića koji se veselo kupaju u fantinim mjehurićima i žive na strani Coca Cole. Drugi snimak je dosadna i vječno duga priča o Africi, siromaštvu, rasizmu, itd…Na pitanje, koja od reklama je ostavila veći utisak, automatski odgovor vecine – Afrika! Počela je rasprava između moje nabusite malenkosti i djevojke, mitrovčanke koja je baš u tom trenutku pila Coca Colu. Nažalost, meni se više svidjela reklama o Coca Coli, i nekako mi je ta crna otrovna tekućina bliža srcu nego tamo neka Afrika puna ugnjetavanih ljudi i žena koji nose smeđu blatnjavu vodu u najlonskim ksicama. Nije da me nije boljela ta činjenica i da ne bih želio da pomognem, al kao jakoj sebičnoj indovodui ne želim da se tok moje problematične životne linije remeti afričkom katranom čiju gustoću ne mogu da podnesem. Ha- Bu! Imamo negativca iz BiH i nju, borca za ljudska prava koja je sve i svašta preživjela na Komsetu ( dakle ne Kosovo, već Kosmet) i ona se kao većina solidariše sa ugroženim narodom crnog kontinenta. Pitao sam je da li je ikada na neki način poraktično pomogla afričkom naraodu, ne nije, ona nema para, pobogu zar ne vidim gdje živi. Počeo sam udarati nisko i ispitivati je ima li 5 evra, da li je ikada imala 5 evra i da li ih je ikada donirala Africi. Ja, na primjer, nikada nisam donirao 5 evra, već otrčim do najbližeg kioska i kupim jebenu kola kolu i saspem taj žar u sebe privremeno obmanjujući žeđ, usput konzervom zagadim okolinu i ostavim jadnu afričku djecu da umiru u zalasku sunca
Ne mogu da se sjetim kraja rasprave, ali pretpostavljam da sam se osjećao neugodno – kao rasista, šovinista, nehumanista. Mišljenje u koje sam tako čvrsto vjerovao rušlo se kao kuća od štapića koju smo pravili u sklopu timskog rada.
Nemir je nestajao u šetnji mitrovačkom glavnom ulicom Od famoznog mosta do benzinske pumpe koja je duga oko pola kilometra. Kompletno sam se utapao u te izrovane ulice, u taj život od danas do sutra, postajao razbacano mitrovačko smeće. Mučila se me pitanja: Da li sam loša osoba? Zašto mi se nije svidio prilog o Africi?
Narednih dva sata sjediću u popularnom Retro Pub-u, ispojaću crno pivo i upoznati prvog mitrovačkog konobara, Segulu koji žmirka. Biću veseo, pričati sa njim o nekim lijeviim temama, a onda ću povratiti alkohol i pitanja, i ponosno doteturati se do stana naivno misleći da sam bio u pravu i da je prava stvar što nisam pristao na lagan kompromis
Živeći u zemlji netrpeljivosti između Bošnjaka i Srba najmanje sam očekivao da ću ovdje, u ovom gradu,
sinonimu za podjeljenost doživjeti blagu vrstu šoka. Ado iz Novog Pazara će mi biti docimer naredne 2 sedmice, i shvatiću polako da jako puno Bošnjaka studira u KM. Ništa neobično. Ado se baš povo veče sprema za rođendansku žurku. Upoznajemo se polako i sviđa mi se njegova površna filozofija života ispunjen sexom, piću, provodu. Iz njegove crne šmekerske kožne ispašće rođendanska pozivnica . Mali bijeli papir, 10 x 10 cm na kojem piše da ste pozvani dvojice prijatelja na party. Da ste okrenuli pozivnicu vidjeli biste odštampan polumjesec i krst, tako stoje sami i trebali bi nešto da znače.
Adin komentat na moju zbunjenu facu: „ A, to su moja dva prijatelja, jedan je Srbin a drugi Bošnjak, prave zajedničku zabavu. Ako hoćeš hajde sa mnom, biće dobrih komada. E da te pitam, bi li ti večeras spavao u mojoj sobi, imam nekih planova…“
Predavanja počinju rano ujutro i nisam se još mogao oporaviti od burne prošle noći, i nažalost odbijam poziv. Prelazim i Adinu sobu i razmišljam kakva bi reakcija bila da sa nekim od mojih prijatelja Bošnjaka napravim takvu žurku i upotrijebim iste pozivnice…U Banja Luci?
Sviđala mi se pozivnica i činjenica da sam ovdje
Primjetio sam zanimljv grafit na vanjskom zidu terase. Uslikaću ga i očekivati da će ta slika pobjediti na takmičenju fotografija koje je trajalo tokom tih 15-ak dana, što se nije desilo. Ado je bio mamuran a žuta djevojka je upravo napustila moju sobu. Namjera mi je bila da nastavim razgovor na temu krsta i polumjeseca ali sam se malo bojao da neću zbati pitati na pravi način:
– I kako je sinoć bilo na žurci?
– Ma ludilo brate, trebao si ići, jel dobra ova, a?
– Jeste
– I ti brate nešto da kresneš za ovo vreme, tu si zato
– Hoću, kako neću
I ovo će proći kao fotografsko takmičenje.
– Ako hoćeš možeš večeras sa mnom u grad
– Ok, nije frka, vidjećemo. Nego, htio sam te pitati, jel sve prošlo sinoć ok
– Ma ekstra, ponapijali smo se ko šarani, jedva sam se dovukao sa ovom malom.Izvini ako sam te probudio
– Ma ništa. To je baš fino što Srbi i Bošnjaci zajedno pave partz
– Ma to nije problem, ovdje jako puno Bošnjaka studira, i sa Kosova i iz Srbije.
– Primjetio sam
– Nije uvijek sve sjajno, znaju nas nekad provocirati kad je frka neka, al stvarno je rijetko. Super mi je ovdje. Vidio si kakvih komada ima u gradu, a?
– Jesam. Ne znam kakve su Albanke?
– Šta će ti to smeće, imaš ovdje dovoljno.One su bre prljavice. Nemoj se kačiti sa njima.
– Nemam pojma, samo pitam.
– Albanke su kurvetine, sve kao čuvaju se dadnu na prvu
– Pa jeesi li bio ikada sa Albankom?
– Nisam, al nabacuje mi se dole jedna u Bošnjačkoj Mahali, kurac joj viri iz očiju. Takve su one
– Ja sam kontao da ti ne biraš.
– Ma ne treba mi ta gamad, ima ovdje ekstra srpkinja.
– I njima nije problem što si ti Bošnjak?
– Ha, ha pa vidiš da nije, što bi bio, isti jezik govorimo.
– Da, jasno mi je.
– A ne budemo u vezi, samo se tako pofatamo. Curu već imam i volim je.
– Imaš curu? Ovdje?
– Ne, gore u Novom Pazaru.
– Aha.
– Volim je i s njom nikada nisam spavao.
Smijem se jer je upotrijebio po prvi put riječ spavanje u tom kontekstu, i smijem se jer kontam da me zajebava.
– Šta ti je smiješno
– Pa to, da nisi još spavao sa curom. Prao pa nisi
– Nisam majke mi
– Lažeš
– Ne lažem, majke mi moje
– Pa koliko ste u vezi
– 3 godine
What the fuck?
– Čekaj malo, govoriš mi da imaš curu 3 godine i da još niste nikako spavali, a ovamo povališ šta stigneš?
– Jeste, imam curu volim je, još sam mlad, i taman dok se ja malo ižiim ženiću je. I kod nas muslimana nema skesa prije braka
– Ja te uopšte ne kontam. Što bi spavao sa ovom noćas, a ne sa svojom curom? A kao nema seksa prije braka?
– Neću da spavam sa svojom curom prije ženidbe. Ne kažem da ih nema, koji to rade, ali ja neću. A ova sinoć, ha ha, pa neće mi to biti žena
– A šta ako tvoja cura spava sa nekim drugim.
– Nema šanse da me prevari, znam je ja dobro.
– A zna li ona da ti nju varaš?
– Ama čovječe skini mi se, ko kaže da varam, pa neće mi biti to žena.
– Pa kažeš li joj da budeš s drugim curama.
– Naravno da ne kažem, šta imam to fgovoriti. Ja je volim. I daj prestani više srati šta si ti, neki psihijatar.
– M ništa izvini, ajmo na kafu ako hoćeš
Madlene je engleskinja, živjela u Amsterdamu,, sva je nekako happy. Od tog silnog super života odlučila se da dođe ovdje i radi ( vjerovatno za masne pare).Zanimljiva je osoba ali mi smrdi ta priča kako joj je fino ovdje. Kaže da je pritisak na obalama Ibra ogroman. Njena 2 prijatelja, Holandjanina, žive u albanskom a ona u srpskom dijelu grada. Poslije 2 mjeseca u njih se uvukla neka vrsta nedoumice – gdje da se nađu na kafi? ( mislim da je to jedna od najvećih životnih nedoumica)Naime, ispiranje mozga od strane raznoraznih vlasti, medija i uopšteno okruženja uspjelo je da usadi neku vrstu nelagode u ljude koji nikakve veze nemaju sa albansko-srpskim konfliktom: njima dvojici nije bilo baš svejedno da idu na Sjever a i ona je više voljela izbjegavati Jug. I onda su navodno skontali da je to sve bezveze, i sad prelaze most najnormalnije, kao i većina albansko-srpskih švercera koji po marama u Bošnjačkoj mahali prodavaju razne trice i kučine.
Zanimalo me još nešto. Prethodne večeri došli su neki silni ljudi u crnom i držali govor u amfiteatru. Smenjivali su se kao u usporenom filmu, jedan za drugim likom, neki brko, pa Korejanac, pljuštali su nazivi ova ambasada, ona ambasada, UNDP..Zamišljajući da sam na Kubi i da su njihovi dugi govori melodična karipska muzika, jedna stvar mi se vrzmala po glavi. Kad god se najavi neko pravno lice, nikad ne kažu iz koje zemlje dolaze. Npr, a sada gospodin Taj Taj iz UNDP-a. I završena najava, što mi je malo bilo čudno. Onda po završetku govora, mitrovački studenti ustaju, plješću a gromoglasno se pridružuje i čelnici studentske organizacije. Pitao sam Madlene, odakle su ustvari sve te agencije i ambasade. Slutio sam da su iz Prištine, ali nisam baš mogao vjerovati kada mi je ona hladnokrvno i automatski odgovorila da – jesu. Dakle, institucije i agencije raznih drzava sa sjedistem u Pristini. Lično, nije mi smetalo, osim činjenice da se sve to nekako krije. Pitao sam da li su rekli mitrovačkim studentima odakle dolaze ti ljudi?
– Ofcourse, we didnt!
Bio je odgovor happy Madlene.
Preći ću most. Ali ne onaj glavni, mada sam namjervao.Ići ću južnije, na sporedni most. Ne znam zašto sam tu odluku naglo donio. Ići ću sam.
Koliko je jaka moć manipulacije pokazao je moj prvi korak preko mosta. Promijenio sam se u sekudni. Ne mogu tačno da opišem, kako. Postao sam oprezniji, sumnjičaviji, agresivniji. Dok su se smenjivale isprepletane žice i neuredan haos od Trepče, svakog prolaznika sam se pribojavao. Svaki pogled sam tumačio kao prijetnju, na čelu sam osjećao neku oznaku koja me odaje i pored svih mojih napora. Mislio sam da ću poluditi.
I sve je tako neuredno.
Prljavo.
Baš prljavo.
Crkva na Jugu, isto što i džamija na Sjeveru.Srpska kuća na Jugu isto što i albanska na Sjeveru. Rinirani ostaci, razbacno smeće, mržnja isprskana po zidovima. Željeznička pruga kojom godinama nije prošao voz i blještava stakla stranih predstavništava. Slikao sam krišom, blic mi je bio kao smrtna presuda Biće mi to smiješno kasnije. Puno kasnije
Profesor na mom kursu je bio doktor hemije iz Rumunije. Strastveni pušač koji se bori protiv svog poroka i za ekološka prava podario nam je nevjerovatno znanje o zaštiti životne sredine u tih sićušnih 15 dana. Iako tema kursa nema veze sa društvenim temam, znala se desiti da diskusija često kreće u pravcu srpsko-albanskih odnosa. Njemu to baš i nije bilo sascim jasno. Mislim da je doživio blagi šok došavši ovdje, iako Rumunija nije Švicarska. Nije baš bio podržan od strane studenata u smislu nekog rada, i kada se pomirio sa tom činjenicom došao je na ideju da nam olakša test, koji je sveo na običnu prezentaciju. Ali balkanski način studiranja koja podrazumjeva moto „hamdri ga dok god možeš i pravi što krivlje krivine“ doveo je do neke vrste situacije Monty Paytona, gdje smo se mi kidali od smijeha kolegama tokom prezentacije, a on nikako to nije mogao da shvati. Opomenuo nas je da nije fino to što radimo kolegama, ali kad se okrenuo i vidio da se koleginica koja prezentuje takođe cijepa od smijeha, zbunjeno nas je pogledio i shvatio. Shvatio je da nam uopšte nije bitno. I bilo mu je žao, mislim
Noćni život je bio savršen.Mitrovčanima je sve to izgledalo zanimljivo, gledajući kako se pridošlice ubijaju od alkohola, i kako ustvari se sredina mjenja dolaskom novih ljudi. Ona mala drvena kafana više nije jednolična i prljavo-žuta. Dolaskom nekih drugih ljudi čule su se drugačije note, lamperija je postala nekako više žuta, i vladala je opšta atmosfera razdraganosti.
Nakon jedne u nizu takvih noći, vraćam se u Crvenu zgradu. Dok se u liftu smjenjuju narandžaste trake mitrovačkog nesigurnog lifta, shvatam da sam sam te noći i da su cimeri otišli kućama.
Čvrst san prekida tup udarac na vratima koji postaje neizdržljiv i iza kojeg se krije grupica mojih novopečenih prijatelja. Dosadno im je, došli su da me probude, sjede, popiju kafu. Krmeljivih očiju nevoljko idem da kuvam kafu, ali vode nema. Da, vode nestaje često poslije 21h. Ostavljam otvorenu česmu i gosti odlaze.
Ujutro sanjam da sam ispod vodopada. Neki vodopad u Africi. Osjećam raspršene kapi vode na licu i hipersenzitivno ih čujem , čujem i afrička plemena kako slave Vodu, i tako mi je lijepo. Nevjerovatno mi je lijepo.
Probudio sam se naglo, i čujem galamu, prepiranje, udaranje. Ne znam da li sam u Africi, ili u Mitrovici ili u Banja Luci. Neko silovito udara u vrata, kontam da je još noć, da se nisu kolege vratile? Ili su možda Albanci prešli most? Ili sam stvarno u Africi?
Ne mogu da vjerujem. Voda je svuda po stanu.Ispod parketa, ispod ormara, u kuhinji, u dnevnoj sobi, u mojoj sobi, sablasno teče i sve plavi, počela mi se uvlačiti u moj još uvijek sneni mozak u stanju šoka.
Ispred vrata su komšije, ja sam taj idiot što je poplavio stan. Ali idioti su i moji cimeri, kojima se to prije dešavalo- kaže zlokobno starica mašući štapom iznad moje glave.
Poplavio sam stan i voda je procurila. Zamišljao sam kako je kapala u druge stanove, uvlačila se u njihovu intimu, pretvarala natrule instalacije u prah.
Organizatori će platiti troškove sabotaže.
Treba da se krene. Da ostavimo iza sebe Zvečanski sniježni vrh. Trebalo je da se odreknemo pogleda na fino uređeno naličje fasada Južnog dijela Mitrovice. Sad se svi vraćamo u svoja kolica koja su kratko zastala u Mitrovici. Da, srešćemo se, moraš doći sljedeće godine, čujemo se, nazovi me, pišem ti uskoro – to su te tipične oproštajne fraze koje su se odbijale od sive bodljikave žice. Mitrovica je sa podsmjehom posmatrala naše živote, uzdahnula duboko i utonula u nikad odsanjani spokojni san.
P.S. Boze, sotono, kako da stavim slike:(