Veliko pleme je mrtvo, hodim stazama, zamišljenim granicama očekujuci bumerang sudbine koji ce da me odvede u vječnost moga naroda. kročim stazama pravednika, stazama živih i zaboravljenih bogova. Kročim stazama, samo staze su i ostale.
Nigdje džungle, pustinje, ostrva. Nigdje samotnog mjesta u koje bi se članovi moga plemena odvažili da odu kako bi stekli dokaz zrelosti. Moje pleme je umorno, mrtvo je, spava u sjećanjima pozutjelih stranica istorije.
Moje pleme je otišlo u tišini, povuklo se pred bukom novog vremena, nespremno da se suoči sa betonskim blokovima samoće. Gdje je moje pleme? U meni? Ne! U meni tinjaju granice lovišta, nada da iza trećeg horizonta postoji moja samoća u koju ću da kročim. Kao prorok, dok kročim kao čovjek, a izađem kao reinkarnacija nadčovjeka. Reinkarnacija sposobna da u zmijskom otrovu pronadje lijek, pod orlovim kandžama hlad, krilima mir.
Mir, zasto nisam miran?
Ta ostaci mog plemena, Avramovi unuci, su izgradili i ovaj svijet, sta mu fali. Jezivo, na strahu od tišine izgradili su svijet bez nje, izgradili su lavirinte zvuka, trasirali komadiće moje prošlosti, prošlosti moga plemena, njihove strijele pretvorili su u muzejske eksponate, njihove perike u modne dodatke.
Ali zašto nisu sačuvali izvore moći. Gdje je moja džungla, pustinja i ostrvo?
Džungla ti je u srcu, stotine puteva si pohodio, a onaj svoj pravi ne mozeš da pronđeš. Živiš u džungli, hraniš se njenim plodovima, izbjegavaš njene opasnosti, a zaboravljaš da su tvoji preci suzbijali uzroke, ne posljedice.
Sta je uzrok džungle? Ona raste, tu je, sama od sebe ili od nečga većeg u šta ne treba da zalazimo. Ne, tvoje pleme je raslo u njenim vrletima, jelo njene plodove, lovilo njene zvijeri, pa opet, znali su da pogledaju u visinu, uhvate besmrtnost munje koja dijeli nebo, podignu glavu, spoje suzu sa prvom kapi kiše koja je značila kraj sušnog doba, nasmiju se prvom zraku sunca i repatici koja jednom u vijeku dolazi u goste.
Oni su znali da u visinama leži tajna džungle, da ona nastaje i nestaje zbog milosti neba koje je hrani i odjeva. Znali su kako da izadju iz nje.
Hodi, pred tobom je veličanstvena sekvoja, popni se na nju, pregledaj horizont, pusti vjetar da nanese mirise truleži tvog svijeta, okreni glavu. Tek kad izađeš iz džungle koja je u tvome srcu mozes da potražiš put ka ostrvu samotne čistoće duha.