Hoću da budem pjevačica. Oduvijek sam sanjala o tome. Otkad sam prvi put vidjela Lepu Brenu na televiziji kako skače u crvenom kupaćem kostimu u filmu 'Hajde da se volimo'. Sjećam se tog trenutka kad sam promatrala tu plavokosu ljepoticu i maštala o tome da jednog dana svi gledaju u mene kao u nju. Promatrala sam svaki njen pokret, potez i kostim koji je nosila. Maštala sam godinama o tome da budem jedna od pjevačica u Grandu i tako ostvarim sve svoje snove. Pjevačice imaju pare, slavu i sve servirano a samo stoje i pjevaju. Uvijek su našminkane, raspoložene i samo moraju stati i otpjevati nekoliko pjesama i sve je tu! Sanjala sam o tome da pjevam kao djevojčica ali nikad nisam imala priliku da držim mikrofon u ruci i pustim svoj tanani glas daleko preko cijele zemlje, Balkana i svijeta. Nisam imala šansu da stanem ispred milion ljudi i otpjevam neku od pjesama koje pjevušim cijeli dan u kući i na poslu. Sanjala sam o toj prilici kad sam pročitala kako je otvorena Grand Audicija za buduće zvijezde. Bio je to znak s neba za mene. Audicija u Grandu je prilika poput upisa na fakultet u ovoj zemlji. Taj ispit je postao najvažniji na svijetu za stotine hiljada mladih i starih ljudi koji spas i sreću vide u mikrofonu. Svaku noć gledamo natjecanja širom zemlje i ljude koji drže mikrofone kao slamku spasa od svog vlastitog života. Mikrofon umjesto motike.
Mikrofon drže bezbrojni ljudi na ekranima svake noći dok velike zvijezde ocjenjuju, komentarišu stajling, frizuru, glas i nastup. Velike zvijezde koje su slavne, lijepe, bogate i ostvarene danas sjede poput najvećih profesora i ocjenjuju omladinu u njihovom pjevanju i nastupu. Audicije su non stop otvorene i čekaju sljedeću veliku mega zvijezdu, ugovori stoje u ladicama i mirišu na bogatstvo dok čekaju potpis sljedeće velike zvijezde a Grand scena ima mjesta za novu divu, legendu i najveću zvijezdu od svih koja se samo treba pojaviti, odabrati i isplivati iz mora drugih zvijezda koje čekaju u hodnicima Granda na svojih pet minuta.
Kad sam ispunila prijavnicu drhtala mi je ruka. Bilo je kao da ispisujem najsvetiji papir na svijetu. Velika zvijezda na prijavnici je stajala kod naslova Grand. Zvijezda koja sam trebala biti upravo ja. Ruka mi je drhtala dok sam pisala ime, prezime, godište, ime oca, majke, mjesto rođenja i gdje živim. Razmišljala sam o Saši Popoviću dok bude čitao moje ime i prezime ispred miliona gledatelja širom svijeta. Osjećala sam se ponosno dok sam ispunjavala podatke o samoj sebi na prijavnici za Grand Audiciju. Osjećala sam se kao da idem na prijemni ispit na fakultet ispred najvećih umova ovog svijeta. Drhtala sam kao prut sve do zadnjeg retka prijemnog lista i provjerila tri puta jesam li sve napisala kako treba, kakav mi je potpis i jesam li stavila broj telefona za svaki slučaj i fiksni ako me ne budu mogli dobiti na mobilni. Veoma je važno ispuniti tačno prijemni list za audiciju jer to je papir koji znači da ulaziš na scenu, prilika koja se otvara jednom u životu. Nisam htjela da napišem nešto pogrešno ili suvišno. Na stotine hiljada papira Grand Audicija bude štampano godišnje i svi ih ispunjavaju sa svetim i mirnim strahom znajući da ulaze na najveću scenu od svih na Balkanu. Na scenu gdje su se rodile legende!
Zaista sam htjela da budem nova i jedinstvena pjevačica koja će glasom i stasom očarati čitav Balkan, napuniti stadione, snimati filmove i biti jednog dana bogata i slavna kao Lepa Brena ili Ceca. To je bio moj konačni cilj a pjevanje i nastupi su trebali to omogućiti. Moja želja nije bila istinski pjevati. Nikad nisam htjela samo pjevati i uživati u tome. Htjela sam pjevati da uživam u životu koju pjesma donosi. Auta, pare, slava, naslovnice, uspjeh i karijera. Sanjala sam o tome kako pjevanje donosi sve te prekrasne stvari u moj život a ja samo držim mikrofon i pjevušim nasmijano i daleko kao najveća diva od svih! Svi koji idu na audiciju žele samo to. Nikome nije istinski stalo do pjesme. Nisam znala da je toliko očito sve dok nisam poslala svoj prijemni list, uplatnicu, ime i prezime na Grand adresu a onda dobila termin svoje audicije i moj put prema ničemu je taj dan započeo…
Dan kad sam saznala kako imam termin za audiciju radila sam u trafici prvu smjenu, turpijala nokte i listala časopise koji su pisali o slavi Jelene Karleuše, Maye Berović i Nataše Bekvalac. Listala sam dugim noktima žutu štampu sanjajući da jednog dana moje lice bude na stranicama svih tih tabloida kao dokaz moje slave i moći zauvijek. Radila sam prvu smjenu u trafici kod Donjeg Vakufa gdje živim sa roditeljima u obiteljskoj kući na selu dalje od grada. Idem autobusom na posao svako jutro, sjednem kraj prozora dok pada kiša i promatram sela i kuće pored puta maštajući kako jednog dana odlazim odavde zauvijek i postajem slavna, bogata i vječna. Naslonim često glavu na stakleni prozor i maštam o tome kako idem daleko i nikada više ne gledam unatrag. Ne gledam kokošinjce pored trošnih kuća, razvaljene krovove i nedovršene fasade u selima kroz koje prolazi ovaj žuti autobus koji smrdi na duhan i išaran je markerima sa porukama ljubavi i prostote na svakoj drugoj rečenici koju pročitam. Dan kad sam saznala kako idem na Grand Audiciju bio je prvi dan u mom životu da vjerujem kako konačno dolazi kraj svemu ovome.
Bit ću pjevačica.
Kada prođem na audiciji i postanem slavna i bogata sve ovo će biti jučer. Nikad više neću ustati u pet sati ujutro da bi stigla na autobus, neću čekati na 350 KM svoje plaće iz trafike gdje prodajem cigarete i novine, neću morati moliti džeparac kad mi nestane novca a ja nemam za izlazak. Bit ću pjevačica koja spava do podne nakon svog koncerta bez briga i obaveza. Moji problemi će biti nova haljina za neko snimanje, kupovina auta, frizura i šminka cijeli dan. Birat ću pjesme koje će biti veliki hitovi i svi će ih pjevati, moje ime će biti na naslovnicama novina koje stavljam na pult i promatram svako jutro a neka djevojka poput mene htjet će postati ja. Dok promatram krivudavu cestu i putnike bez boje u licu maštam o slavi i bogatstvu kao i stotine hiljada drugih koji idu na audiciju svake godine iznova i iznova u nadi da će upravo oni biti sljedeći. Svi im govore da će biti velike zvijezde, da imaju ono nešto, posebno, drugačije i stvoreno za šoubiznis. Svi su sretni u Grandu i bit ću dio kuće kao velika pjevačica koju će svi poštovati i cijeniti. Moj glas će me odvesti daleko i zaradit ću mnogo. Želim slavu više nego išta na svijetu dok promatram kako debela žena ulazi i kupuje kartu kod vozača. Jedna je od onih žena koje se udaju na vrijeme, rađaju dok se ne izobliče i sad ide na pijacu da nabavi sve za ručak svojoj obitelji i svom životu. Prezirem je dok sjeda preko puta mene sa teškom torbom i zavezanom kosom u neuredni rep. Debela žena ispred mene je sve ono što ne želim nikad postati. Osjećam kako se gušim u ovom autobusu, gušim se u vlastitom životu zapravo ali to nitko ne čuje. Kad zapjevam i otpjevam svoje bit će gotovo. Dok se autobus lagano uključuje u saobraćaj ona me pita koliko je sati? Želim da je pljunem ali suzdržavam se, kulturno vadim mobitel i gledam na sat i govorim joj da je šest sati, klima glavom i zahvaljuje se pa promatra u prozor poput mene.
U trafici sam živa zakopana. Ta kutija od čelika i betona me zatvorila u sebe i gledam ljude s izloga dok prilaze i kupuju novine. Novine su prekrasne. One me odvode u jedan drugi svijet kojem želim pripadati zauvijek. Listam časopise sa pjevačicama koje pričaju svoje priče i zamišljam sebe na naslovnicama magazina koje listam. U trafici mi jedino novine pružaju utjehu i misao o tome kako postoji bolji život za mene a to je život koji žive pjevačice. Nikoga zapravo ne zanima pjesma kad bolje razmislim o tome. Pjesma i pjevanje nisu moja strast. Moja strast je život koji vidim u novinama i televiziji kojim žive pjevači i pjevačice. Pjevanje je lijepo ali nisam istinski zainteresirana za pjevanje, pjesmu i cijeli taj svijet. Mene zanima slava. Pjevanje koristim kao savršen način da dođem do nje. Ne želim da idem u Zadrugu ili na Farmu kako bi se svađala sa Zoricom Marković oko tijesta i čaše rakije. Pjevanje je lijep posao. Pjevat ću ljudima i bit ću slavna zbog toga. Osjećam kako me pritišću zidovi ove trafike dok listam novi intervju sa Aleksandrom Prijović-Ona je jedna od onih koja je uspjela. Ona nije odustajala od audicije sve dok nije konačno ubola veliki hit ''Anestezija'' i zavela Breninog sina koji joj je platio čitav album sa hitovima: Klizav Pod, Telo, Separe i brojni drugi. Ona je uspjela kao i Radmila Manojlović. Tanja Savić i Slavica Ćukteraš! Sve one su danas pjevačice prve klase koje pjevaju po televizijama i snimaju albume. Voljela bi da sam nova Milica Todorović ili Pavlović, Maya Berović je uspjela da dođe do samog vrha u saradnji s Buba Corelijem i Jala Bratom. Maya Berović je krenula sa seljačkim pjesmama 'Sedativ' i 'Džin i Limunada' a potom promijenila stil i od djevojke koja je pjevala ranjive i sanjive stihove u pjesmama 'Voljela sam te ko majka' i 'Djevojačko prezime' stigla je na sam vrh sa hitom gdje je zaboli 'Neka Stvar'. Karleuša je najveća diva Balkana koja živi pravi američki san sa svojim prekrasnim mužem milionerom, Ceca uživa svu moć i slavu nakon svega što joj se desilo i sprema ogroman koncert na Ušću za 30 godina karijere. Tako silno bi voljela biti dio svih tih priča. Listam satima magazine i zamišljam to sve za sebe. Ponekad me u sanjarenju prekinu kupci cigareta, žvaka i papirnih salveta ali brzo se vratim u taj sjajni svijet koji blista. Sve su fotošopirane i bezbrižne kao vampirice koje će živjeti vječno mlade, lijepe, sjajne i blistave na stranicama magazina koje su dokaz njihove moći i uspjeha. Čvrsti dokazi su na papiru. Crno na bijelo.
Kad se moja smjena završila otišla sam u kupovinu najbolje haljine, zakazala sam termin kod frizerke, kozmetičarke i podigla sam svu ušteđevinu sa kartice a to nije bilo mnogo. Nikako da učim za ispite ali ako uspijem biti pjevačica neću morati više nikad ništa da učim. Ovo je moj najveći ispit govorim sebi dok razgledavam haljine na vješalicama i zamišljam se kako stojim sa mikrofonom i pjevam milionima ljudi a žiri mi aplaudira i govori kako sam ja sljedeća! Sljedeća velika zvijezda na estradnom nebu. Zamišljam se u crnoj haljini sa zlatnim šljokicama, duga isfenirana kosa i crveni nokti uz profesionalnu šminku bit će pun pogodak. Ne mogu naći ono što želim u Donjem Vakufu. Nema haljine za Grand. Nema dovoljno dobre haljine za nastup na Grand Audiciji. Dok prolazim kroz zadnje redove shvaćam kako nemam izbora i uzimam jednostavnu crnu haljinu bezveznog kroja koju ću prepraviti kod kuće. Moram zakazati termin za frizuru, treba mi farbanje, šišanje i feniranje a šminku ću srediti u Beogradu razmišljam o tome kako ne bi valjalo da se našminkam sama za scenu a opet ne mogu našminkana cijeli dan putovati na večernju audiciju. Moram naći neki salon gdje rade profesionalnu šminku i tamo se srediti…
Počela me boljeti glava od svega ovoga što se treba za audiciju. Ne želim da izgledam kao seljanka. Hoću da stanem i otpjevam pjesmu u svom najboljem izdanju. Moji roditelji me podržavaju. Oni kažu kako lijepo pjevam i mama je čak prodala zlatni prsten kako bi platili dio troškova puta, spremanja, šminkanja i friziranja za ovu priliku. Moji roditelji su u teškoj financijskoj situaciji kao i većina naroda u zemlji. Ništa posebno osim borbe za goli život. Ne želim više živjeti ovako! Dok pakujem kofere, pažljivo slažem crnu haljinu, torbicu sa šminkom i nešto odjeće za ta dva dana koliko namjeravam ostati u Beogradu dok traje audicija. Znam gdje trebam otići, kad se moram javiti u Grand i u koliko sati počinje šou. Ovo sam čekala cijeli život! Cijeli život sam čekala da ovaj koji živim konačno završi.
Moja majka me drži za rame i plače na autobusnoj stanici. Nisam mogla dobiti slobodno na poslu pa sam dala otkaz. Vjerujem u sebe i svoju pobjedu. Nikad više se ne želim vratiti na to mjesto. Nikad više se ne želim vratiti u taj čelični kavez gdje se prodaju priče o slavnim ljudima. Kad se idući put vratim u trafiku bit ću u novinama kao slavna pjevačica a ne radnica koja prodaje salvete i cigarete! Osjećam silnu energiju dok govorim mami da se ne brine, da vjeruje u mene i da će sve biti uredu. Majka plače kao da idem na kraj svijeta, ona vjeruje da joj kćerka konačno ostvaruje svoj san i zna kako će se sad sve promijeniti. Slava i bogatstvo sve mijenjaju. Bit će ponosna na mene!
U Beogradu je sve bilo drugačije. Ništa me nije moglo pripremiti na stvari koje sam vidjela tamo. Nitko i ništa. Vjerovala sam kako će biti dovoljno srediti šminku i frizuru i doći sat vremena prije snimanja u Grand i samo otpjevati svoju pjesmu ali nije bilo tako…
Kad sam stigla u Beograd promrzla i gladna nakon duge vožnje odmah sam morala da odem do Granda i potvrdim dolazak na snimanje. Uzela sam taxi dok je padala kiša i drhtala kao prut na stanici gledajući svjetla velegrada koji sam došla da osvojim. Jednog dana ću se voziti kao pjevačica na zadnjem sjedištu svog auta dok moj vozač otvara vrata ispred butika, frizeraja i restorana gdje budem išla i trošila pare od koncerata i nastupa. Taksista je odmah znao da sam jedna od njih. Audicija jel da? Smijao se. Grand je naša stalna destinacija izgovorio je dok mi je pomagao oko kofera. Stalno vozimo u Grand sa stanice odmah prepoznamo tko je došao na audiciju. Koju ćeš pjesmu pjevati? Šta voliš slušati? Tko ti je najbolji u žiriju? Ispitivao me dok sam drhtala od zime, gladi i neispavanosti na zadnjem sjedištu i čekala sam da ova vožnja završi što prije. Čitav život sam čekala ovaj dan a sad se ne osjećam dobro, ništa nije kako treba. Kiša me toliko smočila da su mi noge mokre, drhtim, tresem se i razmišljam samo o audiciji. Moram otpjevati ovo kako treba! Panika u meni raste kao balon koji netko napuhuje a ja čekam njegovo puknuće i strepim od trenutka kad će se desiti i ispred koga. Strah me odjednom svega. Strah ulazi duboko u moje biće dok idem prema Grandu kao da sam najmanja osoba na svijetu a ne buduća pjevačica koja će snimati albume, filmove i pjesme za narod koji će je obožavati.
Kad sam obavila prijavu u Grandu odmah sam otišla do motela gdje sam uzela sobu a potom idem na šminkanje i frizuru. Haljina se izgužvala u koferu, prehladila sam se i umorna sam. Nije mi do pjesme. Osjećam paniku. Hoću da budem božanstvena i prekrasna kad uđem na tu scenu. Hoću da svi gledaju u mene i dive se mom glasu, stasu i pjesmi. Moram biti savršena. Bila sam zadovoljna sa šminkom i frizurom iako sam htjela nešto posve drugačije prihvatila sam konačan rezultat jer nije bilo vremena da se išta mijenja. Imala sam prirodan izgled i isfeniranu kosu. Nisam nalikovala na one savršene pjevačice sa mnogo kose, divnog bakrenog tena i velikih usana. Bila sam pristojna. To je sve. Ništa više od pristojnog izgleda djevojke koja nema mnogo novca da sebi kupi dugu periku, savršenu haljinu, besprijekoran našminkani izgled za koji trebaju tri šminkera i stilista. Nisam imala dovoljno novca za izgled koji sam zamislila. Tanka kosa se nije uvijala kako treba pa smo je samo isfenirali da pada ravno, šminka je bila blijeda jer je kozmetičarka koristila proizvode neke firme za koju sam prvi put čula ali bilo je jeftino pa nisam mogla da se žalim. Žao mi je samo što sam vidjela cijelo vrijeme samo Grand scenu a nikada iza scene…
Konačno sam bila tu. Iza scene. Grand Kuća je bila ispred mene a ja sam dobila upute na koji ulaz idu kandidati za večerašnju audiciju. Ulaz se nalazi duboko iza Grand Kuće gdje su kontenjeri sa smećem, gradilište i divlji psi. Mračno je i vlažno. Osjeti se strah i nered na svakom koraku dok gladni psi zavijaju oko Granda uz Stojine stihove, miris pržene kafe i cigareta koje se puše na tom ulazu. Dok sam nesigurno koračala tamnom ulicom do zadnjeg ulaza vidjela sam nešto od čega mi je zastao dah. Dok sam koračala prema ulazu vidjela sam kolonu ljudi koja pokušava da uđe na audiciju. Bilo je tu svega. Gomile i gomile ljudi su hrlili u Grand produkciju dok su zaštitari udarali i mlatili bijesnu masu gladnu mikrofona i slave gurajući ih od ulaza jer nemaju prijavnicu. Ti ljudi koji su pokušavali da uđu na Grand scenu nisu platili prijavnicu i ispunili zahtjev jer nemaju dovoljno novca za to. Bilo je tu mnogo žena, djece, starih i nemoćnih koji su ležali pored kontenjera, grijali ruke na vatri zapaljenoj u čeličnim bačvama a prostitutke su vježbale pjesme za audiciju na koju nikad neće moći ući bez prijavnice. Vidjela sam stare ljude, bolesne, gladne i žedne kako samo pjevaju i pokušavaju da uđu u Grand ali veliki krug zaštitara ih gura, udara i tjera sa ulaza. Ja sam prošla jer sam nosila prijavnicu. Osjećala sam strah i stid što mogu ući u Grand a ovi silni smrtnici ne mogu. Prvi korak sam uspjela da napravim. Mislila sam da je to najgore što sam mogla vidjeti ali tek je slijedio moj stravični šok! Na ulazu u Grand sam odmah poslana u Salu. Mjesto za kandidate, familiju i prijatelje u Grandu zovu Sala. Dok sam koračala dugim hodnikom prema Sali tresla sam se od panike zbog glasova i žumora koji dolazi iz te prostorije a potom sam otvorila vrata i vidjela…
Vidjela sam na hiljade i hiljade ljudi sa prijavnicom na audiciju. Prekrasne žene u toaletnim haljinama su ponavljale tekstove pjesama zajedno sa svojim prijateljicama. Roditelji su tješili djecu koja nisu prošla i plakali zajedno s njima, babe su držale unuke za ruke i radile molitve nad njihovim licima kako bi bili slavni i bogati, muškarci sumnjivog izgleda su stajali oko djevojaka koje su ličile na prostituke. Vidjela sam kako ljudi sjede na podu, spavaju na spužvama kako ne bi propustili prozivanje na Grand scenu, vidjela sam kako se žene šminkaju satima i presvlače pred svima bez ikakvog srama jer to je jedna ogromna prostorija sa hiljadama ljudi i nema mjesta za intimu. Mi smo kao stoka za klanje pomislila sam. Osjećala sam tremu. Nisam imala gdje sjesti, gužva i galama se miješala sa sjajnim haljinama, crvenim usnama, jakim parfemima i beznađem dok su odjekivali progoreni glasovi od alkohola i duhana sa Cecinim pjesmama u kojima se mnogo pati, plače i pije. Bila sam prestravljena! Ljudi su se nalazili na hrpama sa pjesmama u ruci mašući i pjevajući u kašike zamišljajući da su mikrofon! Jedna žena je aplaudirala sama sebi, momak koji je pjevao nešto od Ace Lukasa se tresao od narkomanske krize a djevojčica od 16 godina u mini suknji je pila votku iz boce pored mene pitajući me hoću li i ja gutljaj? Na tom mračnom mjestu jedina nada bio je voditelj koji je prozivao naša imena i vodio nas prema sceni na naših pet minuta. Mislila sam da nikad neću dočekati da izađem iz te prostorije. Prostorija prepuna izgubljenih ljudi sa samo jednim ciljem a on je mikrofon.
Moje ime je izgovoreno i lagano sam krenula na Grand scenu. Ne sjećam se mnogo toga šta se zapravo desilo i kako sam to izvela jer je trema bila tolika da sam zaboravila kako se zovem. Energija te scene je iz mene izbrisala svu snagu. Trenutak kad je moja pjesma krenula a ja pustila glas stojeći ispred velikana naše muzike bio je najstrašniji trenutak u mom životu. Pjevala sam Brenin hit 'Imam pesmu da vam pevam' ali glas me izdao na samom početku. Svjetlost je sve čega se zapravo sjećam. Svjetlost koja omamljuje, grije i daje krila samo onima koji imaju s čime da na toj sceni lete jer u suprotnom ta scena te bez milosti proguta. Dok sam pokušavala da izvedem svaku notu pravilno panika u meni je konačno pukla kao balon i osjećala sam kako mi mokraćni mjehur popušta i jedna kap mokraće pada između mojih noga na Grand scenu i molim Boga da to nitko ne vidi. Molim se i pjevam i umirem od straha dok mi koljena klecaju, glas izdaje, ponos nestaje a scena me guta. Kapljice su počele da kreću jedna za drugom i znala sam kako nemam nade, neću uspjeti, upišat ću se od straha pred milionima ljudi i sad je kasno. U trenutku kad sam povjerovala da sve izlazi iz mene zazvonilo je zvono i moju pjesmu su prekinuli.
Sve je stalo.
U mene su gledali Bosanac, Saša Popović, Snježana Đurišić, Ana Bekuta, Aca Lukacs, Viki Miljković i Marija Šerifović sa žaljenjem. Bila sam poražena. Stajala sam bez glasa čekajući njihove kometare. Moja pjesma je gotova. Nema je. Čekam presudu i mišljenje zbog čega sve ne valjam i nadam se kako nitko ne vidi nekoliko kapljica urina ispod mene kako klize niz nogu do jeftinih štikli koje sam posudila od jedne prijateljice za ovu audiciju. Osjećam se kao jadnica. Svjesna sam u tom trenutku da nisam pobijedila, da nisam prošla i svjesna sam toga da se ne mogu vratiti natrag u Vakuf, na faks i u onu prokletu trafiku. Osjećam kako propadam u zemlju dok svaka nada za moju slavu i karijeru nestaje sa riječima Jelene Karleuše-Ti si dobra kafe kuvarica!
Nazvala me kafe kuvaricom. Najveća diva svih diva me nazvala kafe kuvaricom. Nisam zvijezda, nikad neću biti, nemam talenta i izgledam tačno kao neka dobra kafe kuvarica. Zahvaljujem se skromno i tiho dok mikrofon prinosim ustima sa stidom jer nisam znala pjevati u taj mikrofon i odakle mi uopšte pravo da na taj mikrofon pričam? Jelena Karleuša je rekla svoje. Ja sam samo kafe kuvarica. Nitko ništa ne komentariše, gledaju u svoje papire, listaju mobitele i klimaju glavom u znak negodovanja. Nisam prošla i šutim, spuštam pogled i zahvaljujem se stručnom žiriju na mišljenjima a potom odlazim u hodnik daleko od Granda, svjetla reflektora i scene za koju sam vjerovala da će mi promijeniti život. Nisam uspjela. Drhtim, tresem se i konačno na izlazu povraćam sve što sam pojela taj dan a to je bio jedan sendvič sa tunom i paradajzom. Vidim kako crveni komadići paradajza izlaze pomiješani sa smrdljivom ribom iz moje utrobe dok mi crna maskara muti pogled i ostavlja tamne linije po bijelim obrazima. Povraćam, plačem i želim da umrem.
Nisam umrla tu noć. Tu noć sam otišla do motela, legla i plakala sve do jutra a onda odlučila da se neću vratiti u Vakuf. Tu noć dok sam plakala na podu motelske sobe i proklinjala život odlučila sam da ću postati netko i nešto u Beogradu ako ne mogu biti pjevačica. Tu noć na podu sam dodirnula dno ali i prihvatila ideju Jelene Karleuše-Ja ću sad biti dobra kafe kuvarica! Razmislila sam o tome dok sam ležala na podu i shvatila kako je ona upravu. Ne možemo svi biti pjevači i pjevačice. Nije normalno. Netko mora kuhati kafe! Osjećala sam sreću dok je svitalo novo jutro a ja spoznala svoj novi poziv na toj audiciji. Osjećala sam se zahvalno jer nisam bila kao svi oni koji su prošli u novi krug jer ti krugovi nikad zapravo ne završe zar ne?
Nitko se ne sjeća pobjednika na tim takmičenjima samo svađa žirija. Nitko nikad ne postane velika zvijezda na tim takmičenjima, nema legendi, novih diva i neponovljivih priča na sceni. Nitko mi nije rekao kako scena ne stvara zvijezde nego obratno-Zvijezde stvaraju scenu. Ja sam vjerovala kao i milioni drugih da će me Grand scena napraviti zvijezdom ali nije jer nema tu moć. Mogla sam savršeno pjevati i opet da ne budem zvijezda. Mogla sam pjevati loše i da budem najveća zvijezda. To je stvar sudbine a ne audicije. Bilo mi je žao drugih ljudi koji su i dalje vjerovali u bajku poput mene. Probudila sam se na toj audiciji i shvatila kako moram biti kafe kuvarica u Grandu. Shvatila sam kako želim kuhati kafe zvijezdama i sipati im piće, donositi vrele sendviče i praviti čajeve. Otišla sam do Granda i pitala treba li im kafe kuvarica nakon pola sata sam dobila radno mjesto jer njihova kafe kuvarica ide na audiciju u Pinkove Zvezde kod Nataše Bekvalac i Goce Tržan. Djevojka koja je kuhala kafe u Grandu dala je otkaz jer ide da bude pjevačica u Pinku. Bila sam tako presretna i javila majci šta se desilo a ona je pretpostavila jer je cijeli Balkan znao kako sam prozvana kafe kuvaricom od strane Jelene Karleuše i sad mogu s mirom da radim taj posao bez ikakvog pritiska. Sjećam se kako sam sretno započela svoj posao u Grandu sve do danas.
Moje radno mjesto je predivno. Kuhinja koju vodim je uvijek puna svega. Pjevači i pjevačice donose svoje likere, votke i konjake a potom i brojne bombonjere, čokolade i slatkiše koje dobivaju od obožavatelja. Ja pravim kafe cijeli dan. Kuham kafe za sve. Jelena Karleuša pije energetska pića umjesto kafe pa joj serviram uz čašu s ledom i uvijek se zahvali i kaže kako sam dobra kafe kuvarica a ja njoj nikad ne odgovorim kako je ona dobra pjevačica. Marija Šerifović pije irsku kafu sa viskijem i pravim joj jaku da izdrži sve te audicije koje paraju uši i razumijemo se oko toga. Marija je preživjela veliki stres kad je čula mene kako pjevam pa otada ne pjevam dok sipam kafu direktoru Saši Popoviću i sretna sam. Sretna sam dok gledam sve te zvijezde oko sebe kako piju moju kafu. Ana Bekuta lagano srče tursku jaku kafu dok lista novine a Snježana Đurišić uvijek traži još mlijeka i šećera za svoju bijelu kafu uz koju se šminka dok čeka početak snimanja, Bosanac pije nes sa šlagom a Aca Lukas votku. Poznajem sve zvijezde o kojima sam nekad listala i shvaćam da nikad neću biti oni. Dok čekam da voda provri i novo snimanje krene razmišljam o sudbini svih tih ljudi koji se uhvate za mikrofon i gdje ih sve može odvesti. Mene je na kraju dovelo do cilja ali na drugi način. Nikad nisam vjerovala da ću kuhati kafe svojim zvijezdama ali ako već ne mogu pjevati i biti jedna od tih zvijezda ovo je sasvim dovoljno za jedan dobar, sretan i grandiozan život. Postala sam dio Grand produkcije na kraju. Svjesna sam kako mnogi nisu bili te sreće da budu dio svega ovoga i zato sam zahvalna, ponosna i sretna kad kažem kako nisam pjevačica u Grandu nego jedna dobra, uredna, čista i sposobna-
Grand Kafe Kuvarica.
Hoću da budem pjevačica. Oduvijek sam sanjala o tome. Otkad sam prvi put vidjela Lepu Brenu na televiziji kako skače u crvenom kupaćem kostimu u filmu 'Hajde da se volimo'. Sjećam se tog trenutka kad sam promatrala tu plavokosu ljepoticu i maštala o tome da jednog dana svi gledaju u mene kao u nju. Promatrala sam svaki njen pokret, potez i kostim koji je nosila. Maštala sam godinama o tome da budem jedna od pjevačica u Grandu i tako ostvarim sve svoje snove. Pjevačice imaju pare, slavu i sve servirano a samo stoje i pjevaju. Uvijek su našminkane, raspoložene i samo moraju stati i otpjevati nekoliko pjesama i sve je tu! Sanjala sam o tome da pjevam kao djevojčica ali nikad nisam imala priliku da držim mikrofon u ruci i pustim svoj tanani glas daleko preko cijele zemlje, Balkana i svijeta. Nisam imala šansu da stanem ispred milion ljudi i otpjevam neku od pjesama koje pjevušim cijeli dan u kući i na poslu. Sanjala sam o toj prilici kad sam pročitala kako je otvorena Grand Audicija za buduće zvijezde. Bio je to znak s neba za mene. Audicija u Grandu je prilika poput upisa na fakultet u ovoj zemlji. Taj ispit je postao najvažniji na svijetu za stotine hiljada mladih i starih ljudi koji spas i sreću vide u mikrofonu. Svaku noć gledamo natjecanja širom zemlje i ljude koji drže mikrofone kao slamku spasa od svog vlastitog života. Mikrofon umjesto motike.
Mikrofon drže bezbrojni ljudi na ekranima svake noći dok velike zvijezde ocjenjuju, komentarišu stajling, frizuru, glas i nastup. Velike zvijezde koje su slavne, lijepe, bogate i ostvarene danas sjede poput najvećih profesora i ocjenjuju omladinu u njihovom pjevanju i nastupu. Audicije su non stop otvorene i čekaju sljedeću veliku mega zvijezdu, ugovori stoje u ladicama i mirišu na bogatstvo dok čekaju potpis sljedeće velike zvijezde a Grand scena ima mjesta za novu divu, legendu i najveću zvijezdu od svih koja se samo treba pojaviti, odabrati i isplivati iz mora drugih zvijezda koje čekaju u hodnicima Granda na svojih pet minuta.
Kad sam ispunila prijavnicu drhtala mi je ruka. Bilo je kao da ispisujem najsvetiji papir na svijetu. Velika zvijezda na prijavnici je stajala kod naslova Grand. Zvijezda koja sam trebala biti upravo ja. Ruka mi je drhtala dok sam pisala ime, prezime, godište, ime oca, majke, mjesto rođenja i gdje živim. Razmišljala sam o Saši Popoviću dok bude čitao moje ime i prezime ispred miliona gledatelja širom svijeta. Osjećala sam se ponosno dok sam ispunjavala podatke o samoj sebi na prijavnici za Grand Audiciju. Osjećala sam se kao da idem na prijemni ispit na fakultet ispred najvećih umova ovog svijeta. Drhtala sam kao prut sve do zadnjeg retka prijemnog lista i provjerila tri puta jesam li sve napisala kako treba, kakav mi je potpis i jesam li stavila broj telefona za svaki slučaj i fiksni ako me ne budu mogli dobiti na mobilni. Veoma je važno ispuniti tačno prijemni list za audiciju jer to je papir koji znači da ulaziš na scenu, prilika koja se otvara jednom u životu. Nisam htjela da napišem nešto pogrešno ili suvišno. Na stotine hiljada papira Grand Audicija bude štampano godišnje i svi ih ispunjavaju sa svetim i mirnim strahom znajući da ulaze na najveću scenu od svih na Balkanu. Na scenu gdje su se rodile legende!
Zaista sam htjela da budem nova i jedinstvena pjevačica koja će glasom i stasom očarati čitav Balkan, napuniti stadione, snimati filmove i biti jednog dana bogata i slavna kao Lepa Brena ili Ceca. To je bio moj konačni cilj a pjevanje i nastupi su trebali to omogućiti. Moja želja nije bila istinski pjevati. Nikad nisam htjela samo pjevati i uživati u tome. Htjela sam pjevati da uživam u životu koju pjesma donosi. Auta, pare, slava, naslovnice, uspjeh i karijera. Sanjala sam o tome kako pjevanje donosi sve te prekrasne stvari u moj život a ja samo držim mikrofon i pjevušim nasmijano i daleko kao najveća diva od svih! Svi koji idu na audiciju žele samo to. Nikome nije istinski stalo do pjesme. Nisam znala da je toliko očito sve dok nisam poslala svoj prijemni list, uplatnicu, ime i prezime na Grand adresu a onda dobila termin svoje audicije i moj put prema ničemu je taj dan započeo…
Dan kad sam saznala kako imam termin za audiciju radila sam u trafici prvu smjenu, turpijala nokte i listala časopise koji su pisali o slavi Jelene Karleuše, Maye Berović i Nataše Bekvalac. Listala sam dugim noktima žutu štampu sanjajući da jednog dana moje lice bude na stranicama svih tih tabloida kao dokaz moje slave i moći zauvijek. Radila sam prvu smjenu u trafici kod Donjeg Vakufa gdje živim sa roditeljima u obiteljskoj kući na selu dalje od grada. Idem autobusom na posao svako jutro, sjednem kraj prozora dok pada kiša i promatram sela i kuće pored puta maštajući kako jednog dana odlazim odavde zauvijek i postajem slavna, bogata i vječna. Naslonim često glavu na stakleni prozor i maštam o tome kako idem daleko i nikada više ne gledam unatrag. Ne gledam kokošinjce pored trošnih kuća, razvaljene krovove i nedovršene fasade u selima kroz koje prolazi ovaj žuti autobus koji smrdi na duhan i išaran je markerima sa porukama ljubavi i prostote na svakoj drugoj rečenici koju pročitam. Dan kad sam saznala kako idem na Grand Audiciju bio je prvi dan u mom životu da vjerujem kako konačno dolazi kraj svemu ovome.
Bit ću pjevačica.
Kada prođem na audiciji i postanem slavna i bogata sve ovo će biti jučer. Nikad više neću ustati u pet sati ujutro da bi stigla na autobus, neću čekati na 350 KM svoje plaće iz trafike gdje prodajem cigarete i novine, neću morati moliti džeparac kad mi nestane novca a ja nemam za izlazak. Bit ću pjevačica koja spava do podne nakon svog koncerta bez briga i obaveza. Moji problemi će biti nova haljina za neko snimanje, kupovina auta, frizura i šminka cijeli dan. Birat ću pjesme koje će biti veliki hitovi i svi će ih pjevati, moje ime će biti na naslovnicama novina koje stavljam na pult i promatram svako jutro a neka djevojka poput mene htjet će postati ja. Dok promatram krivudavu cestu i putnike bez boje u licu maštam o slavi i bogatstvu kao i stotine hiljada drugih koji idu na audiciju svake godine iznova i iznova u nadi da će upravo oni biti sljedeći. Svi im govore da će biti velike zvijezde, da imaju ono nešto, posebno, drugačije i stvoreno za šoubiznis. Svi su sretni u Grandu i bit ću dio kuće kao velika pjevačica koju će svi poštovati i cijeniti. Moj glas će me odvesti daleko i zaradit ću mnogo. Želim slavu više nego išta na svijetu dok promatram kako debela žena ulazi i kupuje kartu kod vozača. Jedna je od onih žena koje se udaju na vrijeme, rađaju dok se ne izobliče i sad ide na pijacu da nabavi sve za ručak svojoj obitelji i svom životu. Prezirem je dok sjeda preko puta mene sa teškom torbom i zavezanom kosom u neuredni rep. Debela žena ispred mene je sve ono što ne želim nikad postati. Osjećam kako se gušim u ovom autobusu, gušim se u vlastitom životu zapravo ali to nitko ne čuje. Kad zapjevam i otpjevam svoje bit će gotovo. Dok se autobus lagano uključuje u saobraćaj ona me pita koliko je sati? Želim da je pljunem ali suzdržavam se, kulturno vadim mobitel i gledam na sat i govorim joj da je šest sati, klima glavom i zahvaljuje se pa promatra u prozor poput mene.
U trafici sam živa zakopana. Ta kutija od čelika i betona me zatvorila u sebe i gledam ljude s izloga dok prilaze i kupuju novine. Novine su prekrasne. One me odvode u jedan drugi svijet kojem želim pripadati zauvijek. Listam časopise sa pjevačicama koje pričaju svoje priče i zamišljam sebe na naslovnicama magazina koje listam. U trafici mi jedino novine pružaju utjehu i misao o tome kako postoji bolji život za mene a to je život koji žive pjevačice. Nikoga zapravo ne zanima pjesma kad bolje razmislim o tome. Pjesma i pjevanje nisu moja strast. Moja strast je život koji vidim u novinama i televiziji kojim žive pjevači i pjevačice. Pjevanje je lijepo ali nisam istinski zainteresirana za pjevanje, pjesmu i cijeli taj svijet. Mene zanima slava. Pjevanje koristim kao savršen način da dođem do nje. Ne želim da idem u Zadrugu ili na Farmu kako bi se svađala sa Zoricom Marković oko tijesta i čaše rakije. Pjevanje je lijep posao. Pjevat ću ljudima i bit ću slavna zbog toga. Osjećam kako me pritišću zidovi ove trafike dok listam novi intervju sa Aleksandrom Prijović-Ona je jedna od onih koja je uspjela. Ona nije odustajala od audicije sve dok nije konačno ubola veliki hit ''Anestezija'' i zavela Breninog sina koji joj je platio čitav album sa hitovima: Klizav Pod, Telo, Separe i brojni drugi. Ona je uspjela kao i Radmila Manojlović. Tanja Savić i Slavica Ćukteraš! Sve one su danas pjevačice prve klase koje pjevaju po televizijama i snimaju albume. Voljela bi da sam nova Milica Todorović ili Pavlović, Maya Berović je uspjela da dođe do samog vrha u saradnji s Buba Corelijem i Jala Bratom. Maya Berović je krenula sa seljačkim pjesmama 'Sedativ' i 'Džin i Limunada' a potom promijenila stil i od djevojke koja je pjevala ranjive i sanjive stihove u pjesmama 'Voljela sam te ko majka' i 'Djevojačko prezime' stigla je na sam vrh sa hitom gdje je zaboli 'Neka Stvar'. Karleuša je najveća diva Balkana koja živi pravi američki san sa svojim prekrasnim mužem milionerom, Ceca uživa svu moć i slavu nakon svega što joj se desilo i sprema ogroman koncert na Ušću za 30 godina karijere. Tako silno bi voljela biti dio svih tih priča. Listam satima magazine i zamišljam to sve za sebe. Ponekad me u sanjarenju prekinu kupci cigareta, žvaka i papirnih salveta ali brzo se vratim u taj sjajni svijet koji blista. Sve su fotošopirane i bezbrižne kao vampirice koje će živjeti vječno mlade, lijepe, sjajne i blistave na stranicama magazina koje su dokaz njihove moći i uspjeha. Čvrsti dokazi su na papiru. Crno na bijelo.
Kad se moja smjena završila otišla sam u kupovinu najbolje haljine, zakazala sam termin kod frizerke, kozmetičarke i podigla sam svu ušteđevinu sa kartice a to nije bilo mnogo. Nikako da učim za ispite ali ako uspijem biti pjevačica neću morati više nikad ništa da učim. Ovo je moj najveći ispit govorim sebi dok razgledavam haljine na vješalicama i zamišljam se kako stojim sa mikrofonom i pjevam milionima ljudi a žiri mi aplaudira i govori kako sam ja sljedeća! Sljedeća velika zvijezda na estradnom nebu. Zamišljam se u crnoj haljini sa zlatnim šljokicama, duga isfenirana kosa i crveni nokti uz profesionalnu šminku bit će pun pogodak. Ne mogu naći ono što želim u Donjem Vakufu. Nema haljine za Grand. Nema dovoljno dobre haljine za nastup na Grand Audiciji. Dok prolazim kroz zadnje redove shvaćam kako nemam izbora i uzimam jednostavnu crnu haljinu bezveznog kroja koju ću prepraviti kod kuće. Moram zakazati termin za frizuru, treba mi farbanje, šišanje i feniranje a šminku ću srediti u Beogradu razmišljam o tome kako ne bi valjalo da se našminkam sama za scenu a opet ne mogu našminkana cijeli dan putovati na večernju audiciju. Moram naći neki salon gdje rade profesionalnu šminku i tamo se srediti…
Počela me boljeti glava od svega ovoga što se treba za audiciju. Ne želim da izgledam kao seljanka. Hoću da stanem i otpjevam pjesmu u svom najboljem izdanju. Moji roditelji me podržavaju. Oni kažu kako lijepo pjevam i mama je čak prodala zlatni prsten kako bi platili dio troškova puta, spremanja, šminkanja i friziranja za ovu priliku. Moji roditelji su u teškoj financijskoj situaciji kao i većina naroda u zemlji. Ništa posebno osim borbe za goli život. Ne želim više živjeti ovako! Dok pakujem kofere, pažljivo slažem crnu haljinu, torbicu sa šminkom i nešto odjeće za ta dva dana koliko namjeravam ostati u Beogradu dok traje audicija. Znam gdje trebam otići, kad se moram javiti u Grand i u koliko sati počinje šou. Ovo sam čekala cijeli život! Cijeli život sam čekala da ovaj koji živim konačno završi.
Moja majka me drži za rame i plače na autobusnoj stanici. Nisam mogla dobiti slobodno na poslu pa sam dala otkaz. Vjerujem u sebe i svoju pobjedu. Nikad više se ne želim vratiti na to mjesto. Nikad više se ne želim vratiti u taj čelični kavez gdje se prodaju priče o slavnim ljudima. Kad se idući put vratim u trafiku bit ću u novinama kao slavna pjevačica a ne radnica koja prodaje salvete i cigarete! Osjećam silnu energiju dok govorim mami da se ne brine, da vjeruje u mene i da će sve biti uredu. Majka plače kao da idem na kraj svijeta, ona vjeruje da joj kćerka konačno ostvaruje svoj san i zna kako će se sad sve promijeniti. Slava i bogatstvo sve mijenjaju. Bit će ponosna na mene!
U Beogradu je sve bilo drugačije. Ništa me nije moglo pripremiti na stvari koje sam vidjela tamo. Nitko i ništa. Vjerovala sam kako će biti dovoljno srediti šminku i frizuru i doći sat vremena prije snimanja u Grand i samo otpjevati svoju pjesmu ali nije bilo tako…
Kad sam stigla u Beograd promrzla i gladna nakon duge vožnje odmah sam morala da odem do Granda i potvrdim dolazak na snimanje. Uzela sam taxi dok je padala kiša i drhtala kao prut na stanici gledajući svjetla velegrada koji sam došla da osvojim. Jednog dana ću se voziti kao pjevačica na zadnjem sjedištu svog auta dok moj vozač otvara vrata ispred butika, frizeraja i restorana gdje budem išla i trošila pare od koncerata i nastupa. Taksista je odmah znao da sam jedna od njih. Audicija jel da? Smijao se. Grand je naša stalna destinacija izgovorio je dok mi je pomagao oko kofera. Stalno vozimo u Grand sa stanice odmah prepoznamo tko je došao na audiciju. Koju ćeš pjesmu pjevati? Šta voliš slušati? Tko ti je najbolji u žiriju? Ispitivao me dok sam drhtala od zime, gladi i neispavanosti na zadnjem sjedištu i čekala sam da ova vožnja završi što prije. Čitav život sam čekala ovaj dan a sad se ne osjećam dobro, ništa nije kako treba. Kiša me toliko smočila da su mi noge mokre, drhtim, tresem se i razmišljam samo o audiciji. Moram otpjevati ovo kako treba! Panika u meni raste kao balon koji netko napuhuje a ja čekam njegovo puknuće i strepim od trenutka kad će se desiti i ispred koga. Strah me odjednom svega. Strah ulazi duboko u moje biće dok idem prema Grandu kao da sam najmanja osoba na svijetu a ne buduća pjevačica koja će snimati albume, filmove i pjesme za narod koji će je obožavati.
Kad sam obavila prijavu u Grandu odmah sam otišla do motela gdje sam uzela sobu a potom idem na šminkanje i frizuru. Haljina se izgužvala u koferu, prehladila sam se i umorna sam. Nije mi do pjesme. Osjećam paniku. Hoću da budem božanstvena i prekrasna kad uđem na tu scenu. Hoću da svi gledaju u mene i dive se mom glasu, stasu i pjesmi. Moram biti savršena. Bila sam zadovoljna sa šminkom i frizurom iako sam htjela nešto posve drugačije prihvatila sam konačan rezultat jer nije bilo vremena da se išta mijenja. Imala sam prirodan izgled i isfeniranu kosu. Nisam nalikovala na one savršene pjevačice sa mnogo kose, divnog bakrenog tena i velikih usana. Bila sam pristojna. To je sve. Ništa više od pristojnog izgleda djevojke koja nema mnogo novca da sebi kupi dugu periku, savršenu haljinu, besprijekoran našminkani izgled za koji trebaju tri šminkera i stilista. Nisam imala dovoljno novca za izgled koji sam zamislila. Tanka kosa se nije uvijala kako treba pa smo je samo isfenirali da pada ravno, šminka je bila blijeda jer je kozmetičarka koristila proizvode neke firme za koju sam prvi put čula ali bilo je jeftino pa nisam mogla da se žalim. Žao mi je samo što sam vidjela cijelo vrijeme samo Grand scenu a nikada iza scene…
Konačno sam bila tu. Iza scene. Grand Kuća je bila ispred mene a ja sam dobila upute na koji ulaz idu kandidati za večerašnju audiciju. Ulaz se nalazi duboko iza Grand Kuće gdje su kontenjeri sa smećem, gradilište i divlji psi. Mračno je i vlažno. Osjeti se strah i nered na svakom koraku dok gladni psi zavijaju oko Granda uz Stojine stihove, miris pržene kafe i cigareta koje se puše na tom ulazu. Dok sam nesigurno koračala tamnom ulicom do zadnjeg ulaza vidjela sam nešto od čega mi je zastao dah. Dok sam koračala prema ulazu vidjela sam kolonu ljudi koja pokušava da uđe na audiciju. Bilo je tu svega. Gomile i gomile ljudi su hrlili u Grand produkciju dok su zaštitari udarali i mlatili bijesnu masu gladnu mikrofona i slave gurajući ih od ulaza jer nemaju prijavnicu. Ti ljudi koji su pokušavali da uđu na Grand scenu nisu platili prijavnicu i ispunili zahtjev jer nemaju dovoljno novca za to. Bilo je tu mnogo žena, djece, starih i nemoćnih koji su ležali pored kontenjera, grijali ruke na vatri zapaljenoj u čeličnim bačvama a prostitutke su vježbale pjesme za audiciju na koju nikad neće moći ući bez prijavnice. Vidjela sam stare ljude, bolesne, gladne i žedne kako samo pjevaju i pokušavaju da uđu u Grand ali veliki krug zaštitara ih gura, udara i tjera sa ulaza. Ja sam prošla jer sam nosila prijavnicu. Osjećala sam strah i stid što mogu ući u Grand a ovi silni smrtnici ne mogu. Prvi korak sam uspjela da napravim. Mislila sam da je to najgore što sam mogla vidjeti ali tek je slijedio moj stravični šok! Na ulazu u Grand sam odmah poslana u Salu. Mjesto za kandidate, familiju i prijatelje u Grandu zovu Sala. Dok sam koračala dugim hodnikom prema Sali tresla sam se od panike zbog glasova i žumora koji dolazi iz te prostorije a potom sam otvorila vrata i vidjela…
Vidjela sam na hiljade i hiljade ljudi sa prijavnicom na audiciju. Prekrasne žene u toaletnim haljinama su ponavljale tekstove pjesama zajedno sa svojim prijateljicama. Roditelji su tješili djecu koja nisu prošla i plakali zajedno s njima, babe su držale unuke za ruke i radile molitve nad njihovim licima kako bi bili slavni i bogati, muškarci sumnjivog izgleda su stajali oko djevojaka koje su ličile na prostituke. Vidjela sam kako ljudi sjede na podu, spavaju na spužvama kako ne bi propustili prozivanje na Grand scenu, vidjela sam kako se žene šminkaju satima i presvlače pred svima bez ikakvog srama jer to je jedna ogromna prostorija sa hiljadama ljudi i nema mjesta za intimu. Mi smo kao stoka za klanje pomislila sam. Osjećala sam tremu. Nisam imala gdje sjesti, gužva i galama se miješala sa sjajnim haljinama, crvenim usnama, jakim parfemima i beznađem dok su odjekivali progoreni glasovi od alkohola i duhana sa Cecinim pjesmama u kojima se mnogo pati, plače i pije. Bila sam prestravljena! Ljudi su se nalazili na hrpama sa pjesmama u ruci mašući i pjevajući u kašike zamišljajući da su mikrofon! Jedna žena je aplaudirala sama sebi, momak koji je pjevao nešto od Ace Lukasa se tresao od narkomanske krize a djevojčica od 16 godina u mini suknji je pila votku iz boce pored mene pitajući me hoću li i ja gutljaj? Na tom mračnom mjestu jedina nada bio je voditelj koji je prozivao naša imena i vodio nas prema sceni na naših pet minuta. Mislila sam da nikad neću dočekati da izađem iz te prostorije. Prostorija prepuna izgubljenih ljudi sa samo jednim ciljem a on je mikrofon.
Moje ime je izgovoreno i lagano sam krenula na Grand scenu. Ne sjećam se mnogo toga šta se zapravo desilo i kako sam to izvela jer je trema bila tolika da sam zaboravila kako se zovem. Energija te scene je iz mene izbrisala svu snagu. Trenutak kad je moja pjesma krenula a ja pustila glas stojeći ispred velikana naše muzike bio je najstrašniji trenutak u mom životu. Pjevala sam Brenin hit 'Imam pesmu da vam pevam' ali glas me izdao na samom početku. Svjetlost je sve čega se zapravo sjećam. Svjetlost koja omamljuje, grije i daje krila samo onima koji imaju s čime da na toj sceni lete jer u suprotnom ta scena te bez milosti proguta. Dok sam pokušavala da izvedem svaku notu pravilno panika u meni je konačno pukla kao balon i osjećala sam kako mi mokraćni mjehur popušta i jedna kap mokraće pada između mojih noga na Grand scenu i molim Boga da to nitko ne vidi. Molim se i pjevam i umirem od straha dok mi koljena klecaju, glas izdaje, ponos nestaje a scena me guta. Kapljice su počele da kreću jedna za drugom i znala sam kako nemam nade, neću uspjeti, upišat ću se od straha pred milionima ljudi i sad je kasno. U trenutku kad sam povjerovala da sve izlazi iz mene zazvonilo je zvono i moju pjesmu su prekinuli.
Sve je stalo.
U mene su gledali Bosanac, Saša Popović, Snježana Đurišić, Ana Bekuta, Aca Lukacs, Viki Miljković i Marija Šerifović sa žaljenjem. Bila sam poražena. Stajala sam bez glasa čekajući njihove kometare. Moja pjesma je gotova. Nema je. Čekam presudu i mišljenje zbog čega sve ne valjam i nadam se kako nitko ne vidi nekoliko kapljica urina ispod mene kako klize niz nogu do jeftinih štikli koje sam posudila od jedne prijateljice za ovu audiciju. Osjećam se kao jadnica. Svjesna sam u tom trenutku da nisam pobijedila, da nisam prošla i svjesna sam toga da se ne mogu vratiti natrag u Vakuf, na faks i u onu prokletu trafiku. Osjećam kako propadam u zemlju dok svaka nada za moju slavu i karijeru nestaje sa riječima Jelene Karleuše-Ti si dobra kafe kuvarica!
Nazvala me kafe kuvaricom. Najveća diva svih diva me nazvala kafe kuvaricom. Nisam zvijezda, nikad neću biti, nemam talenta i izgledam tačno kao neka dobra kafe kuvarica. Zahvaljujem se skromno i tiho dok mikrofon prinosim ustima sa stidom jer nisam znala pjevati u taj mikrofon i odakle mi uopšte pravo da na taj mikrofon pričam? Jelena Karleuša je rekla svoje. Ja sam samo kafe kuvarica. Nitko ništa ne komentariše, gledaju u svoje papire, listaju mobitele i klimaju glavom u znak negodovanja. Nisam prošla i šutim, spuštam pogled i zahvaljujem se stručnom žiriju na mišljenjima a potom odlazim u hodnik daleko od Granda, svjetla reflektora i scene za koju sam vjerovala da će mi promijeniti život. Nisam uspjela. Drhtim, tresem se i konačno na izlazu povraćam sve što sam pojela taj dan a to je bio jedan sendvič sa tunom i paradajzom. Vidim kako crveni komadići paradajza izlaze pomiješani sa smrdljivom ribom iz moje utrobe dok mi crna maskara muti pogled i ostavlja tamne linije po bijelim obrazima. Povraćam, plačem i želim da umrem.
Nisam umrla tu noć. Tu noć sam otišla do motela, legla i plakala sve do jutra a onda odlučila da se neću vratiti u Vakuf. Tu noć dok sam plakala na podu motelske sobe i proklinjala život odlučila sam da ću postati netko i nešto u Beogradu ako ne mogu biti pjevačica. Tu noć na podu sam dodirnula dno ali i prihvatila ideju Jelene Karleuše-Ja ću sad biti dobra kafe kuvarica! Razmislila sam o tome dok sam ležala na podu i shvatila kako je ona upravu. Ne možemo svi biti pjevači i pjevačice. Nije normalno. Netko mora kuhati kafe! Osjećala sam sreću dok je svitalo novo jutro a ja spoznala svoj novi poziv na toj audiciji. Osjećala sam se zahvalno jer nisam bila kao svi oni koji su prošli u novi krug jer ti krugovi nikad zapravo ne završe zar ne?
Nitko se ne sjeća pobjednika na tim takmičenjima samo svađa žirija. Nitko nikad ne postane velika zvijezda na tim takmičenjima, nema legendi, novih diva i neponovljivih priča na sceni. Nitko mi nije rekao kako scena ne stvara zvijezde nego obratno-Zvijezde stvaraju scenu. Ja sam vjerovala kao i milioni drugih da će me Grand scena napraviti zvijezdom ali nije jer nema tu moć. Mogla sam savršeno pjevati i opet da ne budem zvijezda. Mogla sam pjevati loše i da budem najveća zvijezda. To je stvar sudbine a ne audicije. Bilo mi je žao drugih ljudi koji su i dalje vjerovali u bajku poput mene. Probudila sam se na toj audiciji i shvatila kako moram biti kafe kuvarica u Grandu. Shvatila sam kako želim kuhati kafe zvijezdama i sipati im piće, donositi vrele sendviče i praviti čajeve. Otišla sam do Granda i pitala treba li im kafe kuvarica nakon pola sata sam dobila radno mjesto jer njihova kafe kuvarica ide na audiciju u Pinkove Zvezde kod Nataše Bekvalac i Goce Tržan. Djevojka koja je kuhala kafe u Grandu dala je otkaz jer ide da bude pjevačica u Pinku. Bila sam tako presretna i javila majci šta se desilo a ona je pretpostavila jer je cijeli Balkan znao kako sam prozvana kafe kuvaricom od strane Jelene Karleuše i sad mogu s mirom da radim taj posao bez ikakvog pritiska. Sjećam se kako sam sretno započela svoj posao u Grandu sve do danas.
Moje radno mjesto je predivno. Kuhinja koju vodim je uvijek puna svega. Pjevači i pjevačice donose svoje likere, votke i konjake a potom i brojne bombonjere, čokolade i slatkiše koje dobivaju od obožavatelja. Ja pravim kafe cijeli dan. Kuham kafe za sve. Jelena Karleuša pije energetska pića umjesto kafe pa joj serviram uz čašu s ledom i uvijek se zahvali i kaže kako sam dobra kafe kuvarica a ja njoj nikad ne odgovorim kako je ona dobra pjevačica. Marija Šerifović pije irsku kafu sa viskijem i pravim joj jaku da izdrži sve te audicije koje paraju uši i razumijemo se oko toga. Marija je preživjela veliki stres kad je čula mene kako pjevam pa otada ne pjevam dok sipam kafu direktoru Saši Popoviću i sretna sam. Sretna sam dok gledam sve te zvijezde oko sebe kako piju moju kafu. Ana Bekuta lagano srče tursku jaku kafu dok lista novine a Snježana Đurišić uvijek traži još mlijeka i šećera za svoju bijelu kafu uz koju se šminka dok čeka početak snimanja, Bosanac pije nes sa šlagom a Aca Lukas votku. Poznajem sve zvijezde o kojima sam nekad listala i shvaćam da nikad neću biti oni. Dok čekam da voda provri i novo snimanje krene razmišljam o sudbini svih tih ljudi koji se uhvate za mikrofon i gdje ih sve može odvesti. Mene je na kraju dovelo do cilja ali na drugi način. Nikad nisam vjerovala da ću kuhati kafe svojim zvijezdama ali ako već ne mogu pjevati i biti jedna od tih zvijezda ovo je sasvim dovoljno za jedan dobar, sretan i grandiozan život. Postala sam dio Grand produkcije na kraju. Svjesna sam kako mnogi nisu bili te sreće da budu dio svega ovoga i zato sam zahvalna, ponosna i sretna kad kažem kako nisam pjevačica u Grandu nego jedna dobra, uredna, čista i sposobna-
Grand Kafe Kuvarica.