Rat, kratka riječ koju, u raznim oblicima, svakodnevno (više puta) izgovore stanovnici brdovitog Balkana, strani mirovnjaci dubokih džepova i nacionalistički orijentisani političari koji su tokom 90-ih (za ne daj bože) uredno spakovali partijsku i dohvatili se stranačke knjižice.
Rat, ta pojava jedinstvena za misleća bića je, samo u BiH odnijela oko 100.000 života, mnogo više dijelova tijela, a najviše onih koji su imali nesreću da prežive i nikada više ne nastave sa životom.
Mladi, tek dospjeli za brijanje, prestari da ih se zove dječacima, premladi da budu ljudi, zakoračili su na neke barikade, iskopali rovove, zadužili velike uniforme, uske čizme, oružje i municiju i poslati da pucaju i ubiju.
Nisu znali da su ubili sebe!
Njihove nade požutjele su kao zadnji list drveta izranjavanog od protivničke paljbe.
Njihovi snovi su okopnili kao i iluzije o boljoj budućnosti kojima su ih vođe obasipale.
Njihova srca ostala su zamrznuta kao kada su na decembarskih -26 čuvali stražu od jednako smrznutog neprijatelja/dojučerašnjeg komšije.
Njihovi životi postali su koktel sjećanja prve ljubavi i maturske rastanke.
Njihovi spomenari su ispunjeni slikama prošlosti.
Njihova sadašnjost je ispunjena bolestima, samoćom, alkoholom, a prožeta je rafalima koji im još uvijek odzvanjaju u mislima.
Njihov rat je postao njihovo prokletstvo, ali i jedino za šta mogu da se uhvate i čvrsto drže.
Njihov život je postao čekanje kraja.
Oni su mrtvi, a hodaju, pognute glave. Oni, bezgrešni dječaci poslati su na stratište duša, da ostatak života provedu u bježanju od istog.
Oni uz poslednju čašicu gledaju u vaše oči pune žara, oči koje su nekada bile njihove i mole se da vaša mladost ne doživi sudbinu njegove.
Mole se, svađaju i proklinju, i sebe i druge, jedan od njih je (dok ovo čitate) dočekao blagosloveni kraj.
Sad bi bili očevi, sad ih više nema…