Ne znam šta me više može dotaći kao Čovjeka, ali se Vučku, čak i kad je tužan, obradujem računajući ga u dobrog druga iz djetinjstva koji je vremenom postao jedna rijetkost ,i baš kao u basni poprimio ,,ljudska,, svojstva međ ,,zvjerinjem raznim. Valjda ga se sjete i ovi što redovno posjećuju Jahorinu. Ja sam svog sina samo jednom poslala i morala sam mu dati pola svoje plate da poplaća ski pasove i ostale blagodeti olimpijske ljepotice da se na polovnim skijama iz Njemačke koje mu je, na moju molbu i primopredajni transfer novca, kupio moj školski drug Nedžad iz Sarajeva, spusti niz skupocjene padine. Dvadeset godina živim istoku, saživjela sam se, ali ne bih se odricala onog pola sebe koje je ostalo u Sarajevu. I sve da hoću, ne mogu onih ruku koje će me raširene uvijek dočekati. Za Sarajevo su ginuli ljudi, djeca…i dužna sam se pokloniti sjenima svih palih, bez da budem anatemisana od bilo koga zato što sam se drznula reći da će uvijek biti moj Najdraži grad. Pa Mila me tu rodila. Kazala mi je da me je rađala pet dana, zvijezde su se bile rasporedile tako da sam valjda nekakva naopaka ispala pa izgleda nisam baš valjala mnogima. Njoj jesam i više nego dovoljno jer je zbog mene najebala u životu pravo. Al važna je alternativa. Ja sam svoju imala u Crnoj Gori. Tamo je djedovina. I nije prodata. I nikad neće. Ne mogu uspomene zakopati u rupu, izrašće vrba pa će frula svirati Ljiljana, Moja Vila s Mojmila..a… zvuči poznato, Vojnik sreće, Jedne noći u decembru i tako to, jer sa obje strane bio je žal i tužila je ,,ađinokaja,, ko ranjeni ždral…što sam slušala na svirkama s obe strane fronta, pa šta ću onda. Zar da me frula ofira međ prosvjetljenom rajom. Bolje reći kako jest, da se ljubav mnogih,u nemoći , pretvorila upravo obrnutoproporcionalno (jedva napisah) u mržnjicu, onu rafinisanu. Kod mene nije. Spašavao me ko je stigao. Razmjenjivali me, vraćali me, na opštu radost male raje kojoj se nikad u životu zapravo nisam zahvalila što su mi, i sami protjerani, meni kojoj se spremalo bježanje jer je bilo moranje, donosili sve što je trebalo a posebno cigare mojoj materi koja je bez istih šizila i bila mi je gora od svih granata. Čak mi je i papir predviđen za pisanje ispušila motajući neki duvan s Hatom, pa sam morala pisat po zidovima. Nisam se dospjela zahvaliti ni onom čovjeku što me drmnuo pištoljem u sljepoočnicu jer nisam znala gdje mi je bio kapetan prve klase što me napravio, pa eto da mu sad kažem, da mi je trebalo skoro ,,dvajesišes,, godina da doznam da je bio dovoljno daleko i da me spasi, i da na nekog puca i da me zbog njega bije. Ožiljak je prilično seksi, malo iznad obrve, ovaj iznutra malo je dublji i ružniji i katkad zacvili čisto da me podsjeti kakav čovjek trebam da budem. Podsjeća me i na to gdje sam rođena, i gdje sam prohodala, i na sve živote i smrti kojih sam se nagledala, i zbog kojih sam zaplakala, što me navodi na jednu jedinu želju i misao da nikad više ni jedno dijete svoje djetinjstvo ne dočeka viseći na tenkovskoj cijevi ili brojeći granate. I nisam ja nikakva ,,mironosnica,, samo govorim onako kako osjećam, hronološki slažući uspomene, i ne odričući ih se, bile one ružne ili lijepe, i žao mi je ako me doživite pogrešno bilo izdajnički, bilo raskolnički, bilo kako god, uvijek me se možete odreći, i bila bi mi čast da znam kome sam zbog svojih stavova i emocija ugrozila njegov sopstveni ili pijetet prema bilo kojoj žrtvi iz bilo koje nesretne prošlosti. Žao mi samo što nekim ljudima nisam dospjela reći koliko sam ih voljela, i da mi je prosta duša slovenska prokleta na to da im pišem pjesme dok me ima.
Stara indijanska izreka potekla od indijanca Crno Stopalo iz Sioux plemena kaže: ,,Šta je život. To je treptaj svica u noći. To je mala sjenka koja juri preko trave i nestaje u zalasku sunca,,
Sjetila sam je se kada su nakon političke kalkulacije i parafa u Rajt-Paterson bazi , vampirski državnici rekli dosta je proljevene krvi. Mir koji je proglašen imao je prizvuk polomljenog stakla. Kada su krenule masovne seobe, bilo je hladno, nebo je bilo olovno, ljudi koji su preživjeli olovo stradali su tih dana ponovo sahranjujući svoje mrtve, opraštajući se od svojih davno izniklih korijena. Valjalo je ponovo u nepoznatom saditi sačuvane klice na stotine dijelova rascijepljenog bića. Mijenjali smo teritorije poput suludih plemena i ponovo se vraćali u mračne pećine, kako bi po njihovim zidovima iscrtavali prepoznatljive toteme pripadanja. Kad je svako krdo našlo svoj proplanak, ostalo nam je svima samo da pasemo travu, i u najboljem slučaju da liznemo po koje zrno soli koje bi iskapalo iz sopstvenog oka. Tužne li sudbine…
Sjetila sam je se i kad sam čekala drugaricu da pređe 400 umornih kilometara odanosti do Sarajeva, da sa mnom još jednom odsluša koncertnu izvedbu ,,nedaj se Ines,,i kada me je pitala ,,šta osjećaš…ovdje i sada,,………rekla sam…..,,Duhove osjećam…duhove mila,, Gdje god pogledam vidim stope majke, pratim joj tragove, obilazi svoja svetilišta da dodirne baršunasti til nekih zavjesa, proba crvenu suknju plisirku, kupuje mi Grimove bajke, žurim da je sustignem…eno je preko puta…zamiče za ugao moher bež kaputa, al' pratim je po mirisu svile iz marame… Eno brata silazi s' tramvaja, sad će da mi kupi cigle…jesi probala nekad cigle, tu jeftinu poslasticu buduću skupu uspomenu. I jabuke što se cakle na štapiću, možda i lutku u teget haljinici i kad je vidim od sreće zaplakaću. Na vratima apoteke stoji Hana i maše mi, osmjehuje se …Nemoj bona skretat' tamo, neću mrve vitamine, molim te produži do Alpine…kupi mi one crvene čizme jedine…Žurim dalje, zbogom teta Hana, pozdravi mi one plave oči, Ona će sjutra opet doći…
Postavlja mi sledeće pitanje ,, Kako znaš da je neki grad tvoj,, Znaš da je Neki Grad Tvoj ako si po njegovoj periferiji ganjao Svice sa još nekim malim rukama. Ti Svici te začaraju na vječno pripadanje. Ako dopustiš da ti ih neko ukrade, da te nagovori kako su nestali, ako zaboraviš one još neke male ruke, bićeš uklet na propadanje koje će da te razvlači i odvlači u neke gradove čija svjetlost će da te zaslijepi. I kad ostaneš potpuno slijep, pokušavaćeš u mraku da napipaš male prste periferije i pitaćeš se kako nešto toliko malo može da te spasi.
,,Kako još znaš da je neki grad tvoj,, Znaš po tome što su te u njemu pogledale neke plave oči i hodaš poslije ganutljiv sav dok god te ima, tražeći ih u svakom drugom gradu na koji nabasaš… ali ih nećeš naći. Zapamtićeš da je tvoj i kad se gine. I kad, izgubljen u samoći, zalutaš preko mračne planine prateći tragove zvjeri misleći da su prijateljski. Znaćeš kad ti majka drugarice iz školske klupe u telefonsku slušalicu kaže ,,pa gdje si ti Sine,,
Znaćeš da je tvoj kad ga pogledaš s'visine i kažeš ,,Sarajevo tugo..nismo se vidjeli dugo Šta je od mene postalo Tvoje Odbjeglo Stopalo,,