Nakon svakih izbora, a naročito nakon ovih poslednjih jedan od najvećih strahova za političke stranke je samostalno djelovanje osoba koje su unutar stranke bile kandidat, da bi, po dobijanju mandata obukli novi dres i uz izdašnu nadoknadu nastavili da rade za interese drugih partija.
Ovo stanje, kod nas poznatije kao papkarenje, i nije neka novost u prevrtljivom svijetu politike, ali je brojnost "papkara" indikator dubljih problema na društvenoj i političkoj sceni.
Ako se, do sada, napuštanje vlastitih redova vezivalo uglavnom sa izbornim gubitnicima, slučaj DNS je pokazao svu dubiozu naše političke scene.
Naime, političke partije u svom nastanku osmišljene su kao interesne grupacije ljudi različitih zanimanja, znanja i uvjerenja koji su okupljeni oko istog cilja i iste IDEOLOGIJE.
Upravo je ideologija jedina moralna stvar u politici, jedino vezivno tkivo koje, unutar igara moći, definiše stajališta aktera.
Akteri, to smo i mi, puki posmatrači, analitičari, članovi biračkog tijela, glasači…, a akteri su i sami političari.
Problem BH političke scene ogleda se upravo u nedostatku esencijalnog vezivnog tkiva.
Cilj postoji, on je sadržan u riječi VLAST, ali kako postići cilj i realizovati ga unutar mnogobrojnih ideologija koje bi trebalo da se ujedine oko osvajanja vlasti.
Pa jednostavno! Ukinuvši ideološku osnovu unutar partija stvorila se mogućnost da monarhisti, demokrati, socijalisti i mnogi drugi zažmure na svoje ideološke principe, sve zarad vlasti.
Onoga trenutka kada iz programa stranke iscuri ideologija stranka postaje ništa drugo nego poslovna zona koja se može po potrebi mijenjati.
Kao i radnik kojem drugi gazda ponudi bolje uslove u firmi, mladi političar je sposoban da u svojoj karijeri desetak i više puta prepliva sa lijeva na desno, od Draže prema Titu, uz put se držeći i za one partije centra koje djeluju po principu bolje ponudu.
Kada kažemo da su naši političari nesposobni, varamo se. Kada kažemo da su neki od njih izmanipulisani, takođe se varamo.
Oni su svjesno pristali da se, u nedostatku ideologije, uhvate za materijalnu stranu političkog djelovanja i tako osiguraju svoj opstanak.
Rak rana društva naravno nije neizliječiva, ali još dugo će da grize temelje na kojima počiva društvo.
Građanima ostaje nada da će se izboriti za manje finansiranje stranaka iz budžeta, čime bi se smanjio broj političkih subjekata na sceni.
Isti bi formirali blokove, a nakon čestih poraza i smjena vlasti, dio uticaja bi potražili u ideološkim razlikama te bi u tom duhu odrastao neki novi sloj političara, nespreman da zarad sitnog benefita postane papak.
Eh, ti pusti snovi, al vrijedi sanjati, stvarnost je sadržajnija košmarima.