Gle čuda, ne mijenjaju se ljudi preko noći! Koliko god nas neko pokušao ubijediti da je jedno jutro ustao i krenuo sve drugačije, lagao je. Ili je lagao da je novi i bolji, ili da se čarobna transformacija dogodila preko noći. Gluposti!
Ne postoji uspjeh na brzaka. Oni koji su uspjeli u nekoj sferi života, znaju vrlo dobro koliko su smeća izbacili iz sebe da bi došli tu gdje jesu i koliko su puta krpili koljena od pada. Ipak se vožnja biciklom ne uči bez krvi i modrica, zar ne? Obično o brzinskim promjenama sanjaju oni koji su lijeni, uplašeni ili neodgovorni. Još ako su zasanjane promjene upakovane u novogodišnje odluke, nema šanse da se ne ostvare, zar ne? Lijepo zvuči, ako ništa drugo. Nekako svečano, obećavajuće.
Dok frcaju oko nas novogodišnji statusi i razna predviđanja da nas čeka čarobna godina, godina u kojoj se zvijezde preklapaju, uklapaju, lete oko naših glava, budimo pažljivi da nam ne bi glava ostala u oblacima. Sjetimo se koliko toga smo očekivali i prethodnih godina, a koliko smo ostvarili? Koliko god mrzili matematiku, računica kaže svoje. Ili jednostavno okrenimo glave i sklapajući paktove sa odlukama do onog trenutka dok sebi ne stvorimo teret zbog istih na kojima nismo počeli raditi, koje su ostale samo izgovorene riječi dok smo pili kaficu prvog, trećeg ili petog dana te čarobne nove godine.
Za više ljubavi u ovoj godini, možda se ipak trebamo podsjetiti kako smo voljeli u prethodnoj. Za više novca, moraćemo se suočiti sa stanjima naših bankovnih računa. Za više mira u sebi, ipak ćemo morati probuditi i sve one nemire koji kolaju u nama. A da bismo napravili nešto produktivnije u našim životima, moraćemo zasukati rukave i prokrvariti ta koljena, ili ništa od promjena.
Koliko god se radovali novoj, ipak je stara godina dio nas. Od nje ne možemo pobjeći. Uvijek viri iza ugla da bi nas podsjetila šta smo to ostavili u njoj iako je ignorišemo vodeći se dobro poznatom „new year, new me“.
Lijepo je sanjati, puni dušu, daje krila. Ali budan koračati ka svojim snovima, čini ih življim više nego bilo koji mrak iza sklopljenih kapaka.
Neda Stevanović