Čitam biografije naših političara od devedesetih pa na ovamo. Ono što sam primijetio je da su svi visokoškolovani, da govore najmanje jedan strani jezik, karijere su im besprijekorne. Biografije kojih se ne bi postidjeli ni engleski političari. Upravljaju, vladaju, odlučuju. Mijenjaju samo nivoe vlasti i preduzeća. Sve u svemu, ne može im se naći zamjerka. Djeca su im pametna, na roditelje. Magistriraju, doktoriraju, doškolovavaju se u inostranstvu.
Ne mogu da se ne pitam – šta je problem? Šta to ne štima? A to se pitam kad vidim standard građana kojima ovi gornji vladaju, kad vidim kakvo nam je zdravstvo, status u Europi, budućnost. Kako to da ljudi koji su postigli akademski maksimum ne umiju da svoje doktorske disertacije prenesu u realnu stvarnost i tako opravdaju to što ih biramo na izborima.
Pisanje CV-a mi liči na ukrašavanje balkona. Dodaš svega po malo. Diploma, sretna porodica, uspjesi na poslu. Rekao bi čovjek kako nas vode ljudi baš idealni za te funkcije. Da sam pišem, ne bi bolje sastavio CV svog političara. Tu na papiru ili monitoru sve se završava. Kada se nadivimo njihovim uspjesima i izaberemo ih, tu je kraj. Kako za nas tako i za njih. Za nas jer nam se očekivanja sruše kao kula od karata i da bi opravdali svoj glas pred samim sobom počinjemo da pravimo kompromise koje i ti isti političari prave. “Pa dobro ne može on sve sam.”, “Vidi kakvi su drugi.”, “Bice bolje.” i tome slično. Njihov kraj je samo u našim očima i to ne u svim očima.
Sve u svemu, u te biografije bi trebali upisati šta su sve postigli i uradili. Naravno da se provjeri od nezavisne komisije pa tek onda upiše. Ništa žena, djeca, fakultet…. ŠTA SI URADIO ZA ZAJEDNICU? TO NAPIŠI!