U našu čaršiju uvijek "zaluta" neki radoznali putnik. Razgleda sve oko sebe, zaviruje u ulice, radnjice, jede, pije vode sa ulične česme… Radi sve ono što i drugi putnici, namjernici i prolaznici. Začarani istorijom ove zemlje, okreću se oko sebe, ubjeđeni kada su kretali na put da stižu u neku ratnu zonu sličnu Vijetnamu 70-tih godina. Radoznali su drugačiji, oni obično pitaju za nešto što su čuli onako slučajno pa im nije jasno. Onda se iznenade, kakvi smo mi to ljudi?
Veseli i tužni, izmučeni i sretni, sposobni da lijemo krv i suze, da se svađamo i pomažemo jedni drugima, a da se ne izmirimo prije toga. Spremni da spalimo sve do temelja i ustanemo iz vlastitog pepela, da pjevamo kada bi svako normalan plakao i da šutimo. Beskrajno dugo šutimo, bez obzira što bi imali šta reći. Nekad su nam za sve neki drugi krivi , a nekad kada je krivac vidljiv mi okrećemo glavu i gurnemo ruku u džep dublje, da ne upiremo prstom.
Takvi smo nekakvi i još svakakvi, obično padamo na glupostima. Noge lomimo na najsitnijim kamenčićima na putu.
Sve je to vidljivo golim okom, onoga ko nas samo jednom pogleda. Tako lako uočljivo i tako teško objašnjivo.
U riječniku bilo kakvih pojmova nećete naći ništa što nas opisuje bolje od samo dvije riječi, insana i hajvana.
Turcizmi sa jasnim značenjem za svaku. Insan – Čovjek i Hajvan – Životinja.
I tako vjekovima. S tim dvjema riječima, kojim stariji dijele arhaične epitete svakome, jednom prosječnom posjetiocu se sve pomješa u glavi.
Nama je jedino to uvijek bilo jasno!
Jasno da od hajvana nikad insana, i da jedan insan može postati takav hajvan da ga niko i nikada neće moći opjevati. Sa druge strane jedan hajvan po rođenju u životinjskom obliku, može posjedovati više plemenitosti od jednog insana rođenog u ljudskom obliku. Samo obliku.
Ne postoji niti jedan trik kojim ovo što svi znamo, mi rođeni na brdovitom Balkanu možemo objasniti nekom strancu.
Najdalje smo stigli sa pojašnjenjem značenja pojma marifetluk, što su pojedini ambasadori sa ponosom isticali pri završetku svojih mandata u našoj zemlji.
Oni ponosni na ono što su naučili, a mi ni da se postidimo na izvedenu pokaznu vježbu.
Preostaje nam samo da na slikovitim primjerima objašnjavamo razliku između insana i hajvana, dok radoznali putnik klima glavom punih usta ćevapa. I što je najgore sluša vas, bez obzira što bi mu mozak trebao biti okupiran savršenstvom okusa onoga što žvaće.
Odrastala sam okružena hajvanima raznim. Srećom, većinom onih u životinjskom obliku. Stari je bio veterinar, a raja su ga zvala hajvan doktor. I vjerovali su mu više nego svim specijalistima svijeta, čak i za svoje boljke. Po nekoj logici tada samo njima znanoj, objašnjavali su mi da je bolje da te liječi veterinar nego cijeli konzilij na nekoj klinici. Pričali su to još davnih godina dok su klinike imale toliko ljekara da sastave konzilij.
Veterinar kada pregleda konja, kravu, psa, ovcu ne može telaliti 45 minuta sa gospođom kravom. Kada je prvi put osjetila simptome, a jel je žiga lijevo ipod plećke tupim ili oštrim bolom, šta je u porodičnoj istoriji bolesti i tako unedogled. Hajvan doktor mora sve sam. Da dijagnosticira i prepiše terapiju i izliječi. Ovo zadnje pogotovo, jer može zaplatiti glavom ako nešto krene po zlu i gospođa krava ode u vječna lovišta. To je tako, jer su pojedini insani jako osjetljivi na svoje hajvane.
Nekad u međuvremenu, od tad do sad, uvjerili su me u sve to.
I lako je za hajvane u životinjskom obliku za njih i medicina ima rješenje. Ali hajvani u ljudskom obliku nemaju ni doktora, ni terapiju.
Od takvih je i nebo diglo ruke.
Teško je po oblačnom danu, učiniti sve lijepim, a još je teže pojasniti nešto što je samo nama znano. Radujem se praznom tanjiru ispred gosta i izvodim ga iz male ćevabdžinice na usku ulicu u susret gradu i ljudima. A on se ne stidi uprijeti prstom u djevojku ispred nas sa psom.
– Insana.
Gleda me očima punih očekivanja mog odobrenja. Klimam glavom samo.
– Hajvana.
Pomjeri prst malo u lijevo pokazujući na psa.
Mantra u njedra, „Insana – Hajvana“, kao da želi dobro da upamti.
Kažem više onako za sebe da preskočim odgovor na ono pitanje kakvi smo mi to ljudi :
– Sve ti je to moj prijatelju od insana do hajvana!