Burna sedmica u svakom segmentu. „Velike“ političke odluke uz performans konceptualnog umjetnika i otvaranje velikog EYOF-a uz puno aplauza i malo zviždanja.
Malo NE za čovjeka, ali veliko za čovječanstvo!
Prije svega, bez sumnje ikakve, SDA, HDZ i SNSD su tri najveća politička zla koje je bosanskohercegovačko društvo moglo zadesiti i ako bi na to gledali „crno – bijelo“ sa njima ni kafu ne bi trebalo popiti, kamoli vlast činiti, ali šarena je bh politika, pa je šareno treba i gledati.
Dva od tri člana BH bloka bili su u zagrljaju dominantno nacionalnih stranaka i iz zagrljaja su izašli sa teškim povredama po stranačku infrastrukturu i legitimno je pitati čemu ponovo ulaziti u isti zagrljaj. Da li je tad bilo nešto drugačije nego što je danas? Bilo je, tada su stranke građanske orijentacije bile razjedinjene, bez saglasnosti i bez zajedničkog stava i tada, odnosno uvijek do sada, SDA je imala iste želje i prioritete kao partneri u HDZ-u, a to je raspodjela vlasti i državnih resursa. Da bude jasno, ti prioriteti su prisutni i danas, ali su se nakon posljednjih izbora pojavili i prioriteti u kojima se SDA, HDZ i SNSD jasno i nedvosmisleno razlikuju.
Posljednje četiri godine skoro stotinu hiljada ljudi napustilo je Bosnu i Hercegovinu, nisu izgrađeni kilometri autoputa koje su nam obećavali, nezaposlenost raste, korupcija i kriminal u porastu i sve to pod zastavom baš ovih, dominantno nacionalnih, stranaka. Ima li Bosna i Hercegovina vremena još četiri godine (ili više) čekati bolja i pogodnija vremena za građanske stranke i prosperitetniju politiku!?
Za naredne četiri godine na političkoj sceni zasigurno će biti promjena koje će Bosnu i Hercegovinu voditi ka građanskoj ili tronacionalnoj i diskriminatornoj državi i društvu. Odluke donesene u naredne četiri godine nepovratno bi zemlju mogle uputiti na anti-NATO i anti-EU put usmjeren ka jačanju i okrupnjivanju nacionalnih torova. U takvim anticivilizacijskim zahtjevima će SNSD-HDZ partnerstvo istrajati i jedini koji će im, uz „NE“ BH bloka, moći stati na put bit će SDA. Ako do sada imamo iskustvo da SDA neće biti principijelna i da će izdati, zašto smo njima ostavili da brane i naše vrijednosti? Ne znam kako iz opozicije mislimo zaustaviti usvajanje Zakona o izbornim jedinicama i izmjena Izbornog zakona na principima za koje se zalažu HDZ i SNSD.
Iskreno, koju god da je BH blok odluku donio, pogriješio je, u vlasti ili van nje posljedice će se osjetiti i na BH blok i na stranke pojedinačno. Očito je da će SBB najvjerovatnije uzeti ulogu partnera SDA-u na federaciji i državi, te da će se to zasigurno odraziti na Kanton Sarajevo. Većina u KS-u može bez SBB-a, ali ostaje labava većina koja je vrlo podložno tlo za standardnu kupovinu zastupnika i preletače. To je ostanak u opoziciji na svim nivoima vlasti bez svoje volje o kojem je Komšić govorio. Hoće li Vlada KS i BH blok opstati ostaje nam da vidimo. U svakom slučaju bi BH blok morao krenuti već sada u razgovore oko zajedničkog nastupa na lokalnim izborima, posebno zbog iskustva da nam dogovaranje nije jača strana. Tada bi zajednički nastup bio imperativ i od toga ne bi smjeli odstupiti ako mislimo i približno očuvati ideju koju zagovaramo.
Konceptualna umjetnost za šire narodne mase
Nema se šta puno reći za Facebook live-ove Damira Nikšića i njegov upad na sjednicu Glavnog odbora, osim da bi svaki kulturan čovjek, posebno iz Sarajeva trebao osuditi njegove uvrede na račun Tuzlaka. Nije više ni problem što je Nikšić napadao stranačke kolege i kako on kaže „ruralnu Tuzlu“, problem je što zastupnik građana Kantona Sarajevo javno koristi najvulgarniji mogući način u iskazivanju vlastitog mišljenja o bilo kome i što javno prijeti da neko iz Sarajeva neće izaći u komadu, a još veći problem je što određeni broj građana to odobrava, pa čak i smatra poželjnim. Da li je ovo zaista konceptualni performans koji bi trebao zabaviti „neruralne“ Sarajlije? Ne znam, ali ako jeste onda sam ja ruralan, da ruralniji biti ne mogu, jer mi nije zabavno.
EYOF, Koševo, Sarajevo, Dodik…
Prije svega, svaka čast svima koji su na bilo koji način doprinijeli da se Europske olimpijske igra za mlade dovedu u Sarajevo i Istočno Sarajevo. Spektakularna ceremonija otvaranja pokazala je da ako podjele i neslaganja ostavimo po strani možemo ponovo zapaliti olimpijski plamen u Sarajevu i siguran sam još mnogo toga. Svaka čast i Skaki koji se izborio za ovu ideju neovisno što je SDA, niti što sam više puta negativno pisao o njemu i Gradskoj upravi. To je politika, a EYOF je nešto što treba da čini ponosnim svakoga u Sarajevu.
Bilo je predivno biti na Koševu i gledati mlade ljude koji jedva čekaju da počnu sportski braniti boje svojih zemalja, a poseban doživljaj je uživo vidjeti paljenje olimpijskog plamena koji starijima vraća uspomene na 84-tu, a nama koji smo se rodili nešto kasnije stvara uspomene za cijeli život. I pored silnih problema u organizaciji, sa ulazom i kartama, na kraju dana ponos je osjećaj koji se javlja u svakom ko je bio na tribinama olimpijskog stadiona. D
Jedino zbog čega sam se pomalo osjećao i postiđenim je nepotrebno zviždanje predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Miloradu Dodiku tokom govora za koji se dobro potrudio da ne sadrži riječi poput država, Bosna i Hercegovina ili Sarajevo. Za sve postoji vrijeme i mjesto, pa i za zviždanje Dodiku i njegovoj politici, ali EYOF to sigurno nije. Na kraju ceremonije kada je Larisa Cerić upalila olimpijski plamen uslijedio je aplauz koji je zasjenio i zviždanje i podjele i nesuglasice. Taj aplauz je značio mir, pomirenje i zajedništvo i u svakoj iskri plamena bila je rečenica: „Sarajevo moje, jedini moj grad…“.
Za kraj…
Na kraju sedmice ponovo ubistvo policajca na dužnosti. Postoji tu puno otvorenih pitanja kao zašto se za osobu sa dva ubistva iza sebe i preko 20 godina zatvora u svakom trenutku ne zna gdje se nalazi, ali o tome drugom prilikom. Nadam se da ćemo se sada nakon svega sjetiti da su dva policajca ubijena i prije par mjeseci, a da o tome više skoro niko ne priča. Jesmo li ih zaboravili? Nadam se da nismo i da nam društvo nije baš toliko bolesno da su nam dnevna politička prepucavanja, Jelena Karleuša, Vranješ i „konceptualna umjetnost“ važniji od ljudskih života.