Sa Davidom i Dženanom smo izgubili državu… jednom zauvijek.
Pod plaštom "vitalnog nacionalnog interesa" dozvolili smo im da, osim oko autoputeva, hidroelektrana, MMF aranžmana i nadležnosti, nemaju koncenzus oko zločinaca i ubica naše djece.
Naša nesposobnost da jasno definišemo, natjeramo, institucionalno prisilimo da je ubica jednak ubici koje god boje, mirisa i okusa bio, dovela nas je u situaciju da oni, koji brane razjarena plemena koja sebi laskaju nazivajući se narodima, ubijaju djecu "svojih".
Takav licemjerni odnos svakog pojedinca srozao je težinu zločina zauvijek, pa tako i dan danas ne osuđujemo kada Bakir svojim političkim neistomišljenicima crta metu na čelo, nego nam je to svakodnevnica, sitni detalj koji je dio groteskne zbilje u kojoj živimo i zato nikad nije bila tačnija ona Sem Džonsonova: "Nacionalizam je posljednje utočište hulja."
Osakaćeni srpstvom i bošnjaštvom, zauvijek zaluđeni idejom jednoumlja ispraćamo generacije na kolodvoru. U džepu su im karte u jednom smjeru, jer tamo negdje će biti to što jeste, Srbin ili Bošnjak, zato što, eto, jeste i to neće biti ni privilegija ni mana, samo će biti, a pitaće ih šta znaju raditi, koji računarski program koristiti, kojim se alatom služiti, pa će pošteno da žive, zarađuju, sami sebe grade i definišu, bez upitnih dodijeljenih identiteta koji su jedini kriteriji u ovom tamnom vilajetu.
David i Dženan nisu momci iz Banjaluke i Sarajeva koji su ubijeni, oni su simboli naše moralne i etičke propasti, svjedoci slijepe ulice u koju nas je dovela konstitutivnost i patronizacija naših zaštitnika, s terase, vila i kula, na Poljinama…