Koliko nam predci vrijede na berzi rada?
Primjećujem modu koja se širi po svim ex-Yu državicama, a koja svoje korijene vuče iz bliže nam i dalje prošlosti. Mislim na “otkopavanje” predaka i njihovo javno pokazivanje kako bi se približili novonastalim nacionalnim elitama i tako za sebe ostvarili materijalnu dobit ili ugled u društvu.
Sad se ponose onim zbog čega su se 40 godina stidili. Uniforme i ordenja očeva i djedova se skidaju s tavana, vade iz podruma, iskopavaju ispod plasta sijena da bi se budući naraštaji s tim ponosili i zauzeli svoje mjesto na društvenoj ljestvici gdje se patriotizam gleda kroz nacionalizam, da ne kažem šovinizam.
Moderno je imati dedu koji je prošao Blajburg, oca mladomuslimana ili pripadnika handžar-divizije, đeda koji se sa Dražom ili Ljotićevcima krio po šumama. Pronađeš li i dokažeš nešto od ovoga smiješi ti se mjesto u stranci, tvoja firma može dobiti tender ili u najmanju ruku si direktor nekog javnog preduzeća, parlamentarac ili nešto slično. Sve pomenuto danas se brka sa odanošću, a za odanost slijedi nagrada. Na osnovu očeva sinovi prave karijere.
Ne mogu, a da se ne osvrnem i na one koji nisu htjeli ili nisu znali kakvo “blago” imaju u svojoj porodici pa od toga nemaju nikakvog hajra. Naime, meni vrlo draga osoba, čiji je otac svoju mladost i zdravlje ostavio po rovovima Sarajeva i vrletima Treskavice, čiji je stric dao svoj život u istoj toj uniformi, čija je mladost ostala narušena gelerom granate koja je pala na Alipašinom Polju, apsolutno je zaboravljena od onog istog sistema koji je nabrajajući ranjene i mrtve po Sarajevu stvarao svoj politički ugled u svijetu, otimao humanitarnu, zgrtao novac koji nije došao do onih čije su slike emitirane iz Sarajeva prema Istoku i Zapadu. Grešku su napravili njeni roditelji. Ona s tim nema veze. Nisu bili u stranci.
Gledajući ove sad po javnim firmama kako sa ponosom prave političke i poslovne karijere, a umjesto plana i programa imaju argumen i pitanje:”Znaš li ti gdje je moj otac bio i sa kim je bio?”, dođe mi da pljunem na svaku stranku koja u sebi ima prefiks demokratska. Fakat je da sad mila mi i draga osoba sa svojih 40 godina zbog nepripadanja stranci ne pripada ni jednom preduzeću. Ali samo nek ne puca… Reče moj komšija, kada se vratio iz Njemačke '97. godine.
Nešto kontam, možda sam i ja mogao unovčiti svoga dedu. Možda ni sad nije kasno, ko zna….