Zoki, čovjek visok metar i žilet. Pojavljuje se niotkuda sa pjesmom Autotune koja postaje regionalni hit. Napreduje neuhvatljivom brzinom, pa tako pravi saradnju sa MC Stojanom. Dokle će stići ovaj mali čovjek ne znam, ali to nije razlog zbog kojeg počinjem da pišem ovaj tekst.

Znaš ono kad kažu – ne smij se, oplakaćeš.

Kad sam prvi put čula Zokijevu pjesmu kidala sam se od smijeha. Sad se opet pomalo smijem na kafidžonku i njegov bade mantil, ali mi jedan dio mozga uporno ponavlja da tu nešto nije baš kako treba.

Zokijeva receptura za to kako postati zvijezda

Možda mi to nešto pulsira u glavi jer je u njoj već malo previše ljudi koji su kao Zmaj od Šipova ili Zorica Marković (evo sada ih čujem kako se napušavaju negdje u vijugama malog mozga).

Oni su se toliko raširili da su istisnuli neke druge ljude sa mjesta koja im pripadaju. Zoki je lagano pregazio sve one koji pokušavaju da naprave nešto kroz muziku jednostavnim pokretima koje možeš da vidiš na gifu u prilogu. 

Jer, bitno je samo da si zanimljiv i smiješan. I onda tako, smijemo se, smijemo i smijemo i smijemo i odjednom se probudiš u mraku. Kao evo sad. Naši roditelji su se tako smijali i nisu se pitali imaju li neke stvari smisla i evo sad živimo u svijetu gdje je moguće da postaneš regionalna zvijezda ako imaš neku od ovih stvari: da si zanimljiv, smiješan, zabavan, imaš dobar marketing i želju da postaneš pjevačica. Tako se mnogi ljudi trude, pumpaju sise i guzice, da dostignu ove ideale.

Hajde da naiđeš negdje na neki njegov klip, nasmiješ se i ideš dalje. Ali, odjednom je Zoki u najgledanijim emisijama i daje intervjue. Ljude, odjednom, nenormalno zanima njegovo mišljenje, ko je i šta radi.  On je sada mnogima uzor kako da brzo dođu do uspjeha i slave.

Zoki Šumadinac, intervju, Ami G Show

Nije Zoki običan smrtnik

Nije Zoki još jedan od onih koji žarko žele da postignu ono što predstavlja konvencionalni uspjeh. On pored toga, ima i vidno sniženu inteligenciju i ko zna kakve još psihološke probleme i poteškoće. Nisam stručna baš da to procjenjujem, ali je većini ljudi očigledno da on nije neko koga bismo nazvali prosječnom osobom.

To je sada trend. Da nađeš osobu što niže inteligencije, sa što većim problemima u glavi i da je staviš pred svjetinu da se zabavlja i smije, da je razvlači i njom ubija svoju dosadu.

Od ljudi, kao što je Zoki, u svakodnevnom životu okrećemo glave, nazivamo ih glupim i nenormalnim.

I to je tako sve do onog trenutka kada skontamo da bi nam mogli biti zabavni. Onda ih uzmemo i uglavimo u ekrane i na društvene mreže. Umjesto da prema njima postupmo sa pažnjom, da im pomažemo i da onda kada hoće da rade nešto što nije u okviru njihovih sposobnosti pokušamo da im objasnimo da ne trebaju to da rade, mi njihove loše ideje dočekamo raširenih ruku, samo da bismo na njima zaradili što veće pare i zabavili se.

Ne zanima nas šta oni osjećaju i šta im je stvarno potrebno da bi bili zadovoljni, samo želimo da nas zabave, kao što su gladijatori nekada svojim  borbama, krvlju i obespravljenošću to radili.

Gdje smo i dokle ćemo stići?

Sjećam se kako mi je mama uvijek pričala da ona nije vjerovala da je moguće da se desi rat devedesetih. Čak i kad je počeo, još nije mogla da shvati. Tek kad je došlo do toga da stvarno vidi da se puca, da ljudi umiru i bježe, njoj je sinulo u glavi da je takvo nešto moguće i da se dešava.

Čini mi se da većina ljudi živi taj neki lažni optimizam, gaji neke lažne nade da nam nije toliko loše i da se ipak krećemo ka nečemu koliko toliko dobrom.

I baš zbog toga, mnoge čak ni Zoki ne bode u oči, a trebao bi. Stvarno bi trebao.

Zoki vodi ka tome da ti dijete jednog dana kaže kako ga ne zanimaju škola i rad jer želi da postane poznat i da se bavi šou biznisom. On vodi i ka tome da pare postanu i ostanu najveća ljudska vrijednost, bez vjere u to da neke druge stvari kao što su dobrota, trud i inteligencija dovode do toga da postigneš nešto dobro.

A šta misliš kako bi tek izgledao svijet u kojem će smisao izgubiti svoj značaj? Neće biti važno ima li smisla to što radiš, biće bitno samo da ti to donosi trenutnu, hedonističku radost.  

Nekada je intrvjue davao Arsen Dedić, pa je došla Ceca,a sada smo stigli do Divne DNK i Zokija Šumadinca. Idemo polako prema dnu, ali i dalje živimo u uvjerenju da nam nije toliko loše. I smijemo se…

I smijaćemo se sve dok ne udarimo u dno rupe i ne osjetimo potpuni mrak. Nadaćemo se sve do onog zadnjeg, ali baš zadnjeg trenutka.

Samo se bojim, da će to baš jako da boli i da ćemo tad da oplačemo sve ono čemu smo se smijali, pa i Zokija Šumadinca.

Preuzeto sa karike.ba