Najviše molitvi upijaju bolnički zidovi. Tamo odzvanjaju dok koračaš hodnicima. Dok spavaš dobuju ti po koži. Ponekad tako glasno da ih tjeraš kao zalutalu muhu iznad glave.
Nigdje koraci nisu glasniji, kao da sam đavo stepuje namjerno da se najavi.
Iza tih prozora bezbroj duša poleglih u zelenim odajama, predvorja kao za neki drugi svijet. Ponekad uleti neki nestašni Harlekin, dočekaš ga sa osmijehom i prezrelim bananama kraj glave. Dođe i ode, vrata tog čudnog „dvorca“ tiho se zatvaraju za njima. Ti ostaješ.
Ostaješ iza čudnih prozora, čudno velikih za taj bijeli „dvorac“ da što bolje vidiš šta se to iza njih dešava.
Toliko veliki da se osjećaš kao u akvarijumu, a najradije bi se pokrio sa pet deka po glavi. Noću se pretvaraju u neka strašna ogledala. Tu ne želiš da prolaziš, da stojiš. Noću se kroz njih ne vidi ništa koliko god veliki bili, to je jedna od čarolija tog bijelog „dvorca“.
U pregradama među nama spavaju priče, u tišini. Samo Trnoružica jaukne jer se ubola na vreteno. Kao u priči ali nije, uboli su je. Neke sluge tog dvorca, bezbrižni u tuđem bolu odlaze dok Trnoružica tiho plače. Krišom se šunjaš do vrata te odaje, koja škripe namjerno da odaju uljeza. Čučneš kraj njenog uzglavlja, miluješ joj kosu i tiho šapneš spavaj Trnoružice. Ona nijemo klima glavom i još jednom suzom te pozdravi na odlasku. Ti nju osmijehom i poljupcem uz naklon. Bježiš do jutra…
Tad lupaju klompama, škripe stara kolica, svi mnogo ozbiljni u žurbi osvježavaju odaje od suza asepsolom.
Peru sve tragove noći, za one koji donose još jednu čašicu pudinga, i pedeset i peti kilogram banana. Kao da tu borave izgladnjeli majmuni.
Onda odu oni koji su došli da ih ubijediš da si dobro. Pa dođu oni koje ne želiš više nikada da sretneš, ni u prolazu. Rade ti nešto što te nisu ni pitali da li želiš, a kad pitaš nasmiju ti se jer pitaš gluposti. Pa preživiš dan.
Onda dođe noć. I prozori se pretvaraju u jezive odraze tebe i svega…
Čekaš znak da se odšunjaš do druge odaje. Ali ga nema. Čuješ samo korake sluga koje odlaze. Klizneš tiho hodnikom smrdljivog „dvorca“, korakom utvare, bez daha odškrineš vrata odaje u kojoj više ne spava Trnoružica. Hladni prsti nekog sluge te presretnu s leđa i povuku na svjetlo da te bolje vide ledenim očima kao najkrivljeg na svijetu. A kriv nisi. Đavo je!
Đavo je u zoru odplesao posljednji ples sa Trnoružicom. Sada spava…