Na fakultetu prolaze rokovi; januarski, februarski, aprilski, junski, julski, a dolazi i septembarski. Studenti uče i polažu ispite, ili ne uče i izgube godinu. Bosna i Hercegovina izgleda da samo gubi godine zbog jednog ispita: ispita humanosti.
Prema službenim podacima samo u prvoj polovini prošle godine u BiH se desio drastičan porast broja migranata koji su se nalazili na teritoriji BiH. Sa zabilježenih 237 migranata u januaru 2018. godine, do 2493 migranta u julu iste godine. Bosna i Hercegovina, kao i ostale države kako u regionu,tako i u čitavoj Evropi suočena je sa različitim izazovima koje donosi ovoliki priliv migranata. Sve nadležne institucije morale su se suočiti prije svega sa izazovima u pogledu ljudskih prava, te načinima kako funkcionišu humanitarni, finansijski i zdravstveni resursi Bosne i Hercegovine. Kada govorimo o ključnim akterima s kojima se migranti susreću pri samom ulasku u našu državu,to je zasigurno Granična policija Bosne i Hercegovine, jer je to institucija ključna kada se radi o identificiranju samih migranata. Potrebno je spomenuti službu za poslove sa strancima, to je organizacija u sastavu Ministarstva sigurnosti i nadležna je za sve vrste upravno-pravnih poslova o kretanju i boravku stranaca i njihovim zahtjevima za azilom. Ostale institucije koje daju veliki doprinos i imaju veliku ulogu u ovoj migrantskoj krizi su sve vrste zdravstvenih ustanova, ustanove za socijalni rad, te različite nevladine organizacije, koje djeluju od lokalnog, kantonalog, pa sve do entiteskog nivoa.
Vrijeme koliko traje migrantska kriza u BiH pokazao nam je sve manjkavosti sistema i što je najgore, ono što gotovo svakodnevno čujemo u političkom i medijskom diskursu – prebacivanje odgovornosti i nadležnosti.
Smještaj migranata predstavlja veliki problem. BiH ima ograničen broj centara za prijem migranata. Smještaj varira od grada do grada i ukljucuje mnogo neslužbenih rješenja. Većina migranata smještena je u Velikoj Kladuši i Bihaću, jer njihov cilj jeste dalje kretanje , ka Evropi. No, broj migranata iz dana u dan raste, stoga se higijenski i životni uslovi pogoršavaju. Mnogi migranti koji ostanu bez smještaja, snalaze se na razne načine – uglavnom ilegalne, te ih policija ali i lokalno stavnovništvo nalazi po napuštenim građevinama ali i porodičnim kućama koje su prazne.
Nije rijetkost vidjeti u medijima naslove o organizovanom švercu migranata. Ko zna i umije, lako sebi zaradi 5 prosječnih plata u BiH. Prema informacijama iz medija, „šverc“ po migrantu iz BiH do Italije iznosi oko 2000 evra po osobi. Ako uzmemo u obzir veoma niske plate u BiH i cjelokupnu ekonomsku situaciju, jasno je zašto mnogi ljudi pribjegavaju ovom metodu zarade, ali ne treba ni zaboraviti da se sreća ne gradi na tuđoj nesreći.
Veliku ulogu u percepciji građana prema migrantima igraju mediji. Mediji koji bi trebali da koriste svoju moć, prostor i da pottiču humanost među ljudima to, uglavnom, ne čine. Etičnost, ljudskost i humanost su osobine na kojima je nastala civilizacija i osnovni su principi društvenog djelovanja, pa samim tim i medijskog. Prateći i analizirajući medijsko i političko izvještavanje o kretanjima migranata po Bosni i Hercegovini, uvidjeli smo sve osim prethodne tri osobine: neetičnost, neljudskost i nehumanost. Osim institucija koje su nadležne za rješavanje (i pogorašavanje) ovog problema, i mediji su ti koji su, kreirajući negativni javni diskusrs, poticali na širenje straha i oblika mržnje među lokalnim stanovništvom prema migrantima. U prethodnom periodu internetom je kružio članak sa fotografijom, pod naslovom „Migranti u BiH pale i uništavaju napuštene kuće u kojima su ožboravili“. Ta vijest se brzo proširila i u komentarima ispod tih članaka mogli smo pročitati samo odvratne komentare, pune mržnje. Međutim, istina je drugačija. Masovno paljenje kuća se nikada nije ni desilo, a fotografija u članku je nastala 1993.godine. Dakle, još jedna fake news u koju su građani povjerovali, a koja nije bila istinita. To je samo jedna od mnogih. Ali, kasno je poslije jednoj baki od 80 godina objasniti da migranti nisu došli u BiH da pale i uništavaju kuće, jer ona je tako čula na vijestima i kako sad to poslije nije istina.
Činjenica je da odgovornost za fake news ne snosi gotovo niko, kao ni institucije i rukovodioci istih za nerješavanje migrantske krize. I to nije uredu.
„Čovjek je čovjeku vuk“ ako je sudeći po odnosu prema migrantima, složićemo se Plautom i Hobsom. Prvobitna želja, humanost da se pomogne ljudima bez doma, koji su pobjegli iz svojih domova da bi sebi obezbjedili normalan život, je nestala, izgubila se, ugasila. Ko je kriv? I insitutcije, i političko okruženje i mediji, ali i pojedinci.
Ukoliko ne počnemo, najprije kao pojedinci, pronalaziti rješenja i djelovati da migantima pokažemo i omogućimo minimum dostojanstva života u Bosni i Hercegovini, past ćemo na ispitu humanosti. Studenti imaju popravne rokove za nepoložene ispite, a BiH? Ako taj ispit padnemo kao država, ostat će duboki tragovi: i ljudski, i historijski, i politički; a ti tragovi su teško popravljivi.
Ovaj tekst je nastao kao rezultat međustranačke saradnje Instituta za napredno liderstvo u politici (ALPI) koji organizira Međunarodni republikanski institut (IRI).