Danas smo se igrali barbika. Imany i ja. Udovljim joj tako, ovih dana vrlo često, kad joj slobodno vrijeme preraste u dosadu, nakon igrica i filmova. Uloge i likove, pa i scenarij, ona već ima osmišljenje u svojoj glavi. Brat, ili seka, ponekad Elsa, ili neki od kućnih ljubimaca, cuko, maca, jednorog, ili mali poni, samo su neki, kojima svakodnevno posuđujem glas, pokret, i privid životnosti. Režiramo scene, jednu za drugom, shodno toku radnje, i mogućnostima set-a. Ona uzme, naravno veću, opremljeniju kućicu za igračke, a meni u ćošku postavi manju, jer je jepša, kako kaže. Trudi se da priča na bosanskom dok se igramo, i to me motiviše, da se još više unesem u likove koje, imam osjećaj, tako nezgrapno tumačim. Ali to njoj ne smeta. Smijeh joj ispunjava našu malu četvorinu u kojoj smo ovih dana ograničeni. Kad je napusti pažnja za jednom pričom, istom pređe na drugu, jednostavno, kao pokret iskusnog kamermana koji je istovremeno i reditelj. U jednoj od scena, Elsa čiji sam lik tumačio, dolazi u goste kod svoje kone, Anje, noseći u rukama malog ponija, koji na glavi umjesto šešira, ima kratku crvenkastu suknjicu. To je zanimljivo, maloj djevojčici, koja se krije iza majčinih skuta, pa ga pita, a ta ti je to na glavi, a on odgovara, šešir, zar ne vidiš, nakon čega, oboje prasnu u smijeh, dok su im majke, u čudu okamenjene. Tu se razvija dijalog koji će odrediti našu iduću igru, i koji će pokrenuti tok misli koji će dovesti i do ove priče. Mali poni, čijem je jeziku, za promjenu, dopušteno da iz nerazumljivog pređe u razumljiv, i sasma živ jezik, maloj djevičici, koja sad u Imaninoj ruci poskakuje po kući, predlaže da izađu vani, da se igraju, ili da odu do plaže, jer zna koliko ona voli plažu, pijesak i sunce. U tom trenutku, ona odlazi s Elsijom, malom djevočicom – barbikom, do prozora dnevnog boravka koji gleda na ulicu, i govori šššš the monster sickens is out there. Ne možemo napolje. Corona birus, prošaputala je. Dječija se stvarnost znatno razlikuje od poimanja stvarnosti kod odraslih. Doživljaji i slike su intenzivniji, i vrlo lahko mogu odrediti dobar dio njihovih života. Izlazili smo ovih dana vani, u dvorište, svaki dan. Vrijeme nas je poslužilo. Pripremali smo baštu, okopali i pripremili za sadnice. Igrali se skrivača, učili voziti bicikl, ganjali loptu, i sto čudesa, ali ipak, njena je podsvijest, sada primjećujem, projicirala neku od slika s tv-a ili interneta, ono što je moguće čula iz naših razgovora, ili ono što je mogla i sama dokučiti u nemogućnosti da se igra s djecom njenih godina, već neko vrijeme, i stvorila predstavu o monster sicknes, čudovištu koje jede ljude koji nisu čisti. Odmah smo pronašli šarene krede, i izašli vani, na pločnik, jer je poželjela da se igra škole i školice, poželjela je da trči kao na času tjelesnog, sa svojim drugarima i drugaricama, poželjela je da bude dijete s drugom djecom. Ona je bila dijete, a ja sam danas bio, ona druga djeca.