Kad bih se ponovo rodila
Ne bih izabrala ni onaj vijek
Ni ovo vrijeme
Ne bih vala ni ono nebo sa obješenim zvijezdama kao grozdovima
Umjesto da slade, krakovima bodu tamo gdje si mekan
Ni državu ne bih, gdje god sam je šila, ona se pocijepala
Ni gradove ne bih, u koji god sam došla, nečim su gađali
U svakom sam gubila Lutke, šta mi vrijedi što su me držale za ruku
Ni rijeke ne bih, svaka me davila. Suzama.
Njeno je da teče, divlje poskakuje i da se ulijeva
Ne da mi brani na kojoj ću biti strani
Ni kanjone ne bih. Svaki me plašio svojih strmina
Šta ako se survam i ne vidim tvoje oči
Plave, kao onaj komadić neba iznad njih
Ni planine ne bih
Svaka mi borje pomiješala, uzela šišarku i pticu
Kroz njih mi vlak luto po snijegu. I plako.
Nije vozu lako s ovakvim putnicima.
Sjede na torbama i naginju se kroz prozor
Da im tvoje oči traju što duže
Ne bih ni ulice.
Padnem s nogu dok uhvatim tramvaj s kojeg ćeš sići
Da mi kupiš cigle i ušećerenog zeca. Crvene boje.
Ne bih ovo ništa…
I neka se ništa ne zove moje
Kad bih se ponovo rodila
Samo bih izabrala tebe
I onaj deža vu u kojem me stalno na mostu s prugama pratiš
Mašeš i govoriš…
Znaš da imaš kome i gdje da se vratiš