Možda jedne noći kad se mjesec rubom zakači
na krov preko puta
Ugledaš sjenku i pomisliš da su nečija krila polegla
Tad nikako ne pali svjetlo zbog razljevenih prikaza
Antracit je iluzorna boja
I u osnovi nosi smjehove svih budala
koji su plesali svjetlost ljubavi
A onda skočili u sopstveni mrak
Poslije ih skupljali kao mrtve ribe ustakljenih očiju
Eno im srca u muzejima
Bizarno vire iz formalina krajevi aorti i komore sačuvanih poljubaca u stolici za ljuljanje.
Možda začuješ melodiju pola metra vjetra
Svira Ukulele sonet na koji me majka proklela objašnjavajući pripadanje
Dršće mali kolibri na istanjenoj žici
Dušu mu spremam na propadanje
Prodati carstvo i suzu iz očiju za konja i kočiju
silno li je
I čekati zeleno na semaforu
Da cestu pređe duša u frakturama
Pobjegla iz najljepše pjesme o nama
Zatvori prozor. Hladno je.
Zaključaj vrata da ti strah ne uđe
I otjera san odvratna sjena sjećanja
U kojoj plovi arka svih od mene spašenih
Ukrcaj sebe.
Navuci zavjese i ne gledaj iza paravana
Kao plima nadolazi volim te
Jezus Marijo, pa to su samo mrtva krila gavrana
Obična kuknjava…Prepade me
Jebi se Ana…