Htjela sam napisati pjesme
Za posebnu vrstu samoće
Za osmijeh širok
I veliko srce što životom kuca
Ali nema riječi kad se meni hoće
Ovo je još jedna nijema pjesma
Pletena pređom koja puca
U azbuci pjesničkih tkanja
Nevidljiva su moja slova
Misao mi je sve manja i manja
Običan sam klepac čudnoga kova
Prebrzo se od mene kida
Svaki naum.
Izglođe me
I nestaje kao nevidljivi prah
Vjetrovi ga sakupljaju i raznose
U isti mah
Molim da mi se pjesma vrati
Da mi se uobliči stih
Treba mi melem,
Zar je teško da se shvati
Bolno je biti vrišteći
a istovremeno samrtno tih…