Moji roditelji, rodbina, poznanici nerijetko kažu kako je prije život bio lijep, divan. Nerijetko postavim sebi pitanje da li je Jugoslavija bila divna ili ta mladost njihova? Da li ću ja svojoj djeci pričati kako je rasparčana BiH, puna nacionalizma, fašizma, patriotizma na baterije, lopovluka i ostalog također bila divna?
Nostalgija je zajebana stvar. Iskrivi ti percepciju o prošlosti, o životu. Tjera te da probaš ponovo proživiti periode života i nekad te razočara. Neki se vrate staroj ljubavi. Od svih naroda bivše Jugoslavije nekako mislim da smo mi Bosanci i Hercegovci najviše nostalgični za Jugom.
Smatram da problem leži u tome jer smo u nekoj blokadi. Hrvatska i Slovenija su u Evropskoj uniji, Crna Gora ide ka tome, Makedonija takođe. Samo mi i Srbija smo nekako u tom nekom vakuumu.
Da, Jugoslavija jeste bila ozbiljnija kao država u odnosu na ove mini države sada. Kako objasniti starijoj generaciji da oni možda žale za mladošću? Da li im je potrebno razbijati mit o idealnoj državi?
Mi mladi možda nećemo biti ponosni na svoju državu, ali ćemo sigurno biti ponosni na mladost i taj neki mikro-svijet (mahale, ulice, kvartovi, gradovi, opštine, naselja).