Dragi Ti,
Može ti biti bolje. Svakako ti može biti bolje.
Ali ne onda kada se promjeni klima.
Ni vrijeme.
Ni generacija.
Ni vlast.
Biće ti bolje kada ljude kreneš gledati kao ljude – bića koja misle, žele, hoće, osjećaju, žive, jednako kao ti. Kada prestaneš da ih gledaš kao sredstva koja možeš da upotrijebiš da tebi bude bolje. Kad prestaneš da ih koristiš kao instrument na kome ćeš da sviraš za svoje uši, bjesomučno i bezosjećajno dok im ne pokidaš sve žice.
Kada naučiš da postoje, jednako kao ti.
I da si mali u odnosu na svemir.
Jednako kao oni. I prolazan. I jednako nebitan.
I da vas ne određuje ni vjera, ni ime, ni strana koju zauzimate, ni simbol, ni zastava! Samo količina ljudskosti i zapremina srca u odnosu na veličinu tijela, uvijek sa težnjom da bude bar duplo veća!
Onda ćeš možda, i samo možda, shvatiti da egoizam ne vodi nikuda sem u samoću.
Da će strahovi da te stignu i da nećeš imati s kim da ih podijeliš.
Da je dijeliti mnogo plodonosnije nego uzimati.
Da je ljubav mnogo lakša od mržnje.
Da je razumjevanje, saosjećanje i suživot mnogo podnošljiviji put i svaki teret se lakše nosi. I svaki temelj se lakše postavlja. I stremi se visinama!
Da nekad treba i slušati umjesto govoriti. I da treba čuti.
Da se točak okreće.
Da je za dobrotu potreban trud, i da je najlakše biti osion, i zao, ali i da se i jedno i drugo skupo plaćaju!
Da je praštanje vrlina. Ali samo ako se dušom i istinski prašta.
Da je jedina i prava istina i religija – ljubav. I da je nije potrebno tražiti jer je tu, u nama, vidljiva i sveprisutna ako u nju vjerujemo. U suprotnom smo bogalj života što pored očiju ne vidi nego uzalud traži.
I možda ćeš tada razumjeti da je jedino gore od “nemati identitet, vjeru, naciju” postati rob tog istog.
I možda shvatiti da je život bio dobar prema tebi,
ali ti nisi bio dobar prema životu.
Sa nebeskih prostranstava,
Oslobođena svake mržnje,
S poštovanjem,
Ja
"Za konkurs"