Nervoza je ona tiha bolest koja se nesputano širi svakim dubokim uzdahom, tmurnim pogledom, svakom drhtavicom i kašljem.
Ona se, kao jesen, tiho uvlači i prije nego smo svjesni obuzima nas svojim sivilom i strahom
Kovid centar nije pakao, više je čistilište duša, a svaka se potajno nada nekom negativnom, a nadasve pozitivnom ishodu borbe za koju još nisu utvrđeni položaji, iskopani rovovi ni određena snaga neprijatelja.
Maske, viziri i kamion koji upravo istovara ogromne zalihe kiseonika za respiratore samo pojačavaju tenziju dok, nakon prvog prodornijeg kašlja, kreće sinfonija iz isušenih usta svih prisutnih koji, opet, nesvjesno pokušavaju da se odmaknu, izbjegnu tu neku nevidljivu česticu koja nas kukavički napada.
Unutra već druga slika
Medicinski radnici sa nekim zamagljenim vizirima i napola istrošenim maskama koje kriju osmijeh i optimizam koji svejedno isijava kroz oči.
Svakom pacijentu ponaosob, iz minuta u minut, iz sata u sat, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, provjeravaju vitalne funkcije, kontrolišu disanje, puls, disajne organe, a onda klečeći na niskom stolu po hiljaditi put ispisuju dijagnozu, recepte, istovremeno dajući optimistične najave.
Da li su im godine učenja darovale Solomonovu mudrost ili je posrijedi hrabrost Davidova dok brz straha pristupaju svakome "diši glasno, reci aaa, izdahni/udahni…" kao da mazohistično izlažu sebe, a zapravo se penju na tron empatije ljudskoga roda. Tron sa kojega ne silaze citavu istoriju iako smo mi zaslijepljeni nekim drugim tronovima.
…
Sva ona lica u koloni razmiču se, kao u počasnom špaliru propuštajući "srećnika" koji je saznao svoju dijagnozu, istovremeno se čudeći što mu je lice neobično ozareno.
Par trenutaka kasnije i oni će prepustiti svoje zdravlje i budućnost u ruke ljudi u koje bi se zakleo i sam Hipokrat.
Par trenutaka kasnije, bez obzira na dijagnozu, i oni će odahnuti znajući da je unutra grupa ljudi koji će učiniti sve, sve da nas spasu i omoguće nam nova bezbrižna, čangrizava, hladna i mamurna,
nadasve zdrava jutra,
Hvala im