•MISAO…
kao varljivo tkanje
mnoštva niti
šarenih,
sjajnih,
tamnih,
grubih,
tananih
u čiji zagrljaj bježimo,
usamljeni,
sami, ludi, željni i načeti,
jer drugog skrovišta nemamo,
ili mislimo da nemamo,
a zapravo bježimo tamo
gdje jedino možemo da
navodimo stvarnost na želje,
svojom logikom,
pod izgovorom da nije naša,
nego takva,
jer jedini odgovor koji hoćemo
je onaj koji odgovara nama,
pa se stiskamo u topli zagrljaj
sopstvene misli,
vazdušast,
ali majčinski siguran
i uplićemo se u varljiva tkanja
i ostajemo na uvijek istoj putanji razboja,
ne mijenjajući ništa,
sem nijansi,
koračajući žurno da stignemo negdje
nesvjesni da bježimo od sebe
i da suludo bježeći od sebe
sebe sve brže i brže stižemo…
…Ta Misao,
to naše varljivo utočište,
je najranjivija nit
onoga od čega smo satkani
jer je dovoljan
samo jedan potez ruku
na koje smo slabi
da je otpori i ispara
i da nas ispori do
iščezavanja…
JK
stihoklepka.blogspot.com