Uvijek sam bio prilično dobar matematičar. Uprkos tome, jedna od najvećih trauma cijelog mog školovanja je sjećanje na zadatke u kojima sam kompletan, često i veoma složen, postupak proveo tačno, ali sam pogriješio u samoj postavci zadatka tj., pogrešno sam upisao ulazne podatke. Rezultat na taj način riješenih zadataka je, uglavnom, bio neki besmislen, komplikovan i potpuno neočekivan izraz. Uvijek sam znao na kraju da sam negdje pogriješio, ali zbog ograničenosti vremena za rješavanje, nisam mogao provoditi analizu kako bih otkrio grešku. Naravno, u svim tim slučajevima sam padao na ispitu ili dobijao niže ocjene. Matematika je vrlo uopštena nauka. Svi ti računi, integrali, diferencijali, sinusi i kosinusi, nemaju neki naročit smisao bez primjene u praksi. Slobodnije rečeno, dobro poznavanje matematike, statistike, logike, je jako važno za razumijevanje i rješavanje praktičnih problema u skoro svim sferama života.Za razliku od ispita, za neke greške u procjeni ili u postupku u životu, mislim da sam imao dovoljno vremena. Dugo mi nije bilo jasno kako su, majku mu, svi ti normalni divni ljudi, širom bivše nam i sadašnje države, postali ratnici, ubice, zločinci. Kako su uspjeli da se zamrze međusobno za tako kratko vrijeme i u toliko velikoj mjeri. Zašto, jebem mu život ? Nikako mi rezultat svega onog što sam mislio da znam o ljudima nije odgovarao podacima sa kojima sam računao. Želim napomenuti i neke principe za razumijevanje prirodnih i tehničkih procesa, koji su, vjerujem, aplikativni i na društvene. Jedan princip se bazira na tome, da na osnovu poznatih ulaznih podataka i poznavanjem procesa, predviđamo rezultat. Drugi princip je, da na osnovu rezultata okončanog procesa i poznatih ulaznih podataka, procijenjujemo proces. Ništa od onog što nas je snašlo, a na osnovu podataka koje sam znao, nije uklapalo u činjenice koje sam naučio tokom školovanja. Bez patetike, prilično je to frustrirajuće za nekog ko ima potrebu da svemu što vidi nađe neki smisao. Onda sam se, u neka doba, nadam se ne i previše kasno i sigurno nikad mlađi, sjetio da su nam svima, možda, dati pogrešni ulazni podaci. Šta ako nam lažu da nas ljudi koje i ne poznajemo mrze ? Šta ako smo se svi naoružavali za odbranu, a ubjedili su nas da se samo mi moramo naoružati za odbranu, a oni ostali to rade da bi nas napali ? Šta ako su nas oni koji su nam dali pogrešne podatke, to uradili isključivo zbog lične materijalne koristi ? Šta ako je pohlepa tih ljudi tolika da su spremni izgraditi svoja carstva, bukvalno gazeći preko mrtvih ? Vratit ću se na događaj iz prve polovine 1993.godine. U nekoj jednonacionalnoj sredini je, u ogranizaciji zvanično vodeće nacionalne stranke i uz učešće prof.,dr., itd. moderatora, održana javna tribina na temu: „ Položaj naše omladine –danas“. Na toj tribini, između ostalog, moderatori su istakli potrebu za jačanjem nacionalnog identiteta, uz naglašavanje potrebe za hitnim razbijanjem pojma „raja“. Po njima, „raja“ je smišljena komunistička podvala kako bi mladi naraštaji ostali nesvjesni vlastite nacionalne i vjerske pripadnosti. Moglo se čuti da nismo svi isti, da „naši“ omladinci trebaju biti pristojni prema pripadnicima drugih naroda, ali u svakom momentu svjesni da su nam najvažniji pripadnici vlastitog naroda. Dalje se moglo čuti, kako dalji zajednički život više ne dolazi u obzir. Iznesen je stav da naša buduća država treba biti na područjima na kojima je naš narod većina i kao kompenzaciju za počinjene zločine, treba obuhvatiti i dio područja na kojima nije činio većinu. Sve u svemu, i neutralno posmatrajući – fašističke ideje. Ne bi me to čudilo da sam, iz tada meni dostupnih medija, čuo za sličan skup negdje u Bijeljini, Trebinju ili Širokom Brijegu. Ostao sam zapanjen, što je taj skup održan u gradu u kojem ja živim, u kojem su skoro svi koje poznajem XXL antinacionalisti, i što su ti stavovi iznešeni pripadnicima naroda koji je, objektivno, u tom momentu, najviše stradao zbog takvih stavova i politike, lansirane iz drugih sredina. Kako sam tokom i nakon tribine ja ostao šokiran, u sličnom stanju šoka su bili i mnogi drugi ljudi koje sam znao, a koji su kao i ja, tribini prisustvovali najviše zbog nedostatka društvenih zbivanja, uzrokovanih dobro poznatim razlozima. Niko od nas se, apsolutno, nije slagao ni sa čim što smo čuli, ali nismo reagovali tokom tribine, djelimično zbog stanja šoka, a i prvi red tribine, koji su činili kravatirane, mišićave, uniformisane i glavate pristaše govornika, nije nas pretjerano ohrabrivao da iskažemo glasno svoje neslaganje. U kontekstu onog što želim reći, na toj tribini su zli, pokvareni i loši profesori, davali pogrešne ulazne podatke nama, uglavnom dobrim đacima i studentima, za teške zadatke pred koje smo gurnuti. Ja sam to shvatio tako ali, kako već rekoh, ja sam imao tu sreću da sam dobar matematičar. Kad sam naučio da filtriram ulazne podatke sve je dobilo smisao. Pokvareni i pohlepni nam serviraju mržnju u različitim oblicima, dok njima ostaju lakši zadaci za sticanje enormne moći i bogatstva. Ne vjerujem ničemu što dolazi od takvih ljudi. Grupisali su nas na pogrešne faktore i u pogrešno formirane skupove. Razvrstali nas po vjeri i naciji, a ne prema obrazovanju, časti, afinitetima. Meni to više ne mogu napraviti. Razvalio sam im postavke. Imam nekoliko pravila koja pri tome koristim:
- Ne slušam, a po mogućnosti i ne dozvoljavam, priče o patriotizmu ljudi koji nemaju nikakve praktične vještine, a vidim da su svakim danom sve bogatiji.
- Ne slušam priče o vjeri od strane vjerskih službenika koji se voze u luksuznim automobilima i žive u vilama ili ogromnim apartmanima.
- Ne smatram sebe ni po čemu posebnim tj., smatram da i drugi ljudi imaju namjere slične mojim i razmišljaju na sličan način kao ja. Smatram da je većina onih koji nisu takvi, previše uplašena i ne poznaje dovoljno „životnu matematiku“. Mislim da i njima svojim stavom pomažem da postanu bolji matematičari i bolji i slobodniji ljudi.
- Ne smatram da je „moj“ bilo koji kriminalac, ratni ili poslijeratni zločinac, samo zato što su ga „pokvareni profesori“ strpali u isti skup sa mnom.
Slijedeći ova pravila, više ne osjećam frustriranost. Svi rezultati i svi procesi koje vidim, su postali savršeno logični i očekivani, koliko god ja bio protiv njih. Osjećam još uvijek, naravno, razočarenje zbog velikog broja loših matematičara, ali isto tako, nastojim da im pomognem. Jbg., znam ih nekoliko kojima sam radio zadatke jer ih nisu znali ni prepisati, a danas su završili fakultete, neki i više njih. Vjerujem zbog toga da ću uspjeti i u ovoj „primjenjenoj matematici“. Pa dokle stignem.
ZA KONKURS