U novom izdanju BUKA podcasta razgovarali smo sa Sanjom Petrović Todosijević, naučnom saradnicom Instituta za noviju istoriju Srbije. Petrović Todosijević će bavi društvenom istorijom Srbije i Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata, istorijom djetinjstva, obrazovanja, istorijom Drugog svjetskog rata sa osvrtom na posebne zločine i holokaust, jedna je od osnivačica Centra za jugoslovenske studije i članica Inicijative za obnovu Memorijalnog kompleksa Boško Buha.
Nedavno je Institut za noviju istoriju Srbije i Institut za pedagogiju i andragogiju Filozofskog fakulteta u Beogradu objavio zbornik Bez škole šta bi mi?! ogledi iz istorije obrazovanja u Srbiji i Jugoslaviji od 19. vijeka do danas, čije urednice su bile naša sagovornica i Aleksandra Ilić Rajković.
Sa Petrović Todosijević smo govorili o zborniku, praksama u obrazovanju u socijalističkoj Jugoslaviji, svjesnim propuštenim prilikama da se te prakse inkorporiraju u naša savremena društva, važnosti škole nekada i danas, sjećanju na holokaust, istorijskom revizionizmu, te sudbini Memorijalnog kompleksa Boško Buha.
Govoreći o sjećanju na holokaust, ali i generalno kulturi sjećanja u Srbiji i kod nas, naša sagovornica ističe: „Nedostatak politika sećanja u postjugoslovenskim društvima je posledica onoga što se desilo devedesetih godina nestankom jugoslovenske države koja je po raznim osnovama bila okvir za memorijalizaciju ne samo holokausta, nego i drugih zločina počinjenih tokom Drugog svetskog rata. Sve ono što se dešava na polju memorijalizacije događaja iz Drugog svetskog rata je paradigma raspada Jugoslavije, iako u socijalističkoj Jugoslaviji politika sećanja na civilne žrtve rata pa i žrtve holokausta nije bila ista tokom čitavog perioda postojanja socijalističke Jugoslavije. Rušenjem Berlinskog zida i raspadom Jugoslavije došlo je do nekritičkog osporavanja socijalističkog nasleđa, pa i antifašističkog. Antifašizam je u vreme postojanja socijalističke Jugoslavije bio glavni izvor patriotske svesti i identiteta svih jugoslovenskih građana i građanki. Odbacivanjem socijalizma kao društvenog poretka i vrednosti koje je jugoslavenski socijalizam upisao u sebe, došlo je do problematizovanja različitih mesta sećanja koja su se odnosila na period Drugog svetskog rata.“
Objašnjavajući početke i nužnost reforme obrazovanja u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, Petrović Todosijević kaže: „Dva su ključna faktora pogurala reformu školstva 1949-1958, kada smo dobili Opšti zakon o školstvu, kojim je uspostavljena jedinstvena osnovna škola. Do tada imamo vrlo različit školski sistem. Prvi razlog vidim u ishodu Drugog svetskog rata, koji je do te mere bio poražavajući i u kojem je poginulo između 50 i 70 miliona ljudi, 6 miliona je stradalo u holokaustu od toga 1,5 milion su bila deca, uništeni su gradovi i sela. Čovečanstvo se u tim godinama moralo pitati na koji principima su počivale obrazovne politike u Evropi i svetu koji je 1939. godine završio u jednom takvom sukobu. Svi principi na kojima su počivale dotadašnje politike obrazovanja morale su biti preispitane i prilagođene novoj situaciji. Drugo, masovno stradanje dece u Drugom svetskom ratu i činjenica da se čovečanstvo putem novih medija moglo suočiti sa tim strašnim slikama Drugog svetskog rata u velikoj meri su doprinele emancipaciji dece kao društvene grupe, koja su do tada mahom bila nedovoljno obuhvaćena socijalnim, obrazovnim i drugim institucijama.
Nažalost, danas se škola više ne tretira kao jedan od segmenata kroz koji se sprovodi politika obrazovanja i vaspitanja, već se od škole kao takve sve očekuje. Ostala je bez važnih potpornih stubova koji su danas prepušteni sferi privatnog kapitala i ne tretiraju se kao deo javnog dobra.“
Na pitanje zašto dobre prakse iz Jugoslavije koje su uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata, a tiču se obrazovnog sistema nisu iskorištene i nakon ratova devedesetih, Petrović Todosijević ističe da to nije bio interes nacionalnih država koje su hrlile u kapitalizam: „Na ovom prostoru su nastale nacionalne države koje su iz vremena socijalističke Jugoslavije uzele samo ono što im je trebalo. Novim političkim elitama koje su počele da zagovaraju kapitalistički način privređivanja u novim okolnostima trebale su samo zgrade. Vrednosti i ljudi koji su mogli da pomognu su odbačeni i marginalizovani. Zbog toga danas živimo kako živimo.“
Govoreći o sudbini Memorijalnog kompleksa Boško Buha, kao jedna od članica Inicijative za očuvanje kompleksa, naša sagovornica kaže:
Memorijalni kompleks Boško Buha je paradigma divljeg i nekontrolisanog bujanja kapitalizma u godinama nakon raspada jugoslovenske države. Ovaj kompleks je podignut 1974. kao vrlo specifičan jer nije trebao da služi za prigodno polaganje venaca i pevanje pesmica, nego je trebao da bude transformisan od mesta borbe, stradanja i otpora u mesto odmora na koje će dolaziti učenici iz svih delova SFRJ kako bi pod okriljem antifašističkog narativa i narativa koji poziva na jednakost, solidarnost, bratstvo i ideju o slobodi učili fiziku, matematiku, skijali, igrali se…
Taj isti memorijal je početkom 90. godina postao mesto na kom su počele da žive izbeglice sa prostora Jugoslavije koja se tih godina raspadala u krvavom i strašnom građanskom ratu. Na tom prostoru su bile smeštene uglavnom izbeglice sa prostora Hrvatske. Vrlo je interesantno da je sam memorijal posvećen Bošku Buhi koji je kao izbeglica 1941. godine sa svojom porodicom došao iz Hrvatske u Srbiju, da bi se sa svojim ocem pridružio partizanskom pokretu. Tog su dečaka 1943. ubili četnici.
Tokom devedesetih u tom memorijalu imamo smeštene izbeglice koje dolaze iz rata kojim dominiraju simboli ustaškog i četničkog pokreta, koji su upravo u javnom prostoru trebali da budu odbačeni izgradnjom memorijala kakav je bio posvećen Bošku Buhi i drugim dečacima i devojčicama, aktivnim borcima tokom Drugog svetskog rata.
Od početka 2000. memorijal je delimično priveden svojoj svrsi, ali je počeo da propada kao dio stečajne mase Ugostiteljsko-turističkog preduzeća Putnik iz Prijepolja. Prije tri godine memorijal se našao na prodaji zajedno sa ostatkom stečajne mase preduzeća i pokrenuta je peticija protiv prodaje. Zahvaljujući inicijativi strukovnih udruženja ali i javnosti sa prostora cele Jugoslavije prva prodaja je stopirana. Pre nekoliko nedelja po drugi put je oglašena prodaja stečajne mase i memorijalnog kompleksa. Na svu sreću zahvaljujući mnogim inicijativama i javnosti prodaja je ponovo stopirana.
Kao inicijativa pitamo se šta se ovom memorijalu sprema u budućnosti i od države zahtevamo da iskoristi mogućnost preče kupovine, kako bi otkupila ovaj deo stečajne mase ili pravo da ga izdvoji iz stečajne mase procesom eksproprijacije.“