Bilo jednom na Balkanu, bilo danas u Ukrajini
Mene su učili da volim Putina i da je Rusija naša Velika Majka. Znači, Ceca i Srpska Majka, a Rusija i Velika Majka. Ne znam čija, nije mi još uvijek jasno ko je tu koga i kada oplodio i rodio. Znam samo da su Cecine pjesme bile srpska marseljeza, a Putin nešto poput Boga, možda neka produžena Božja ruka, koja će da nas spase od svake pošasti i nesreće. Prilično veliki dio zida u sobi mog brata, zauzimala je Putinova fotografija. Sjećam se kada je bratova bivša djevojka, mjerkajući tu fotografiju rekla:
-„ Jao, poznat mi je taj glumac.“
Kao svjedoci takvogneznanja, ostali smo šokirani. Da nije prepoznala našeg Mirka, pa da joj i oprostimo. Ovako, okačili smo joj etiketu „XL glupa osoba“.
24. februar. Ovo je ona godina u kojoj će moj brat napuniti 22 godine, a ja 29. Ne znam koliko godina imaju Srpska Majka i Ruski Otac. Moram vam reći da me odavno boli patka za to.
Pet I sati. U glavnom gradu pokrajine Hessen, još uvijek nije svanulo.
Stojim čupava pored aparata za kafu, odjevena u omiljenu pidžamu zahvalna na ovom slobodnom danu. Sinoć sam se pomolila nabrzinu i zaspala u pola jedanaest. Kažu da tužni i nezadovoljni ljudi spavaju satima kako bi izbjegli susret sa realnošću. Znam to iz prošlog iskustva, a ne iz priče.
Jutros sam jedva čekala da ustanem. Jutro miriše na mir i na sve lijepo. Već nekoliko godina volim ovaj život i radujem se svakom novom danu.
Dobro, sada je svima jasno da ovo o čemu ja pišem, zvuči kao neki obični seratorski, motivacioni govor. I kakve veze uopšte ima ovo sve sa onom, kurzivom napisanom, retrospekcijom na početku?
Naime, ja sam zaista jutros u pet i petnaest uživala u svojim ritualima u koje spadaju: kafa, knjiga i meditacija, i bila uvjerena da me ništa ne može poremetiti. Ali, čik! Uzimam telefon i saznajem za rat između Rusije i Ukrajine. Posvuda su fotografije uznemirenog stanovništva koje bježi iz Ukrajine, novinari doživljavaju svoj profesionalni orgazam objavljujući bombastične vijesti i senzacionalističke naslove, au komentarima bukte virtualni ratovi polarizovanih fejzbuk komentatora. Shvatam da je moje blagosloveno jutro upravo doživljelo krah. Šaljem poruku: „Bojim se.“ A dugo se nisam plašila i čudno je.
Ja sam po porijeklu izbjeglica, izbjeglica iz Sanskog Mosta, Sane. Taj kraći naziv je bio podobniji za viceve na naš račun, koji su lokalnom stanovništvu u Prijedoru, bili omiljena zabava. Te budale nisu bile svjesne da smo svi u istom loncu. Kao što jutros, ostatak svijeta i Evrope, nisu svjesni, da ovaj rat nije problem koji je usko vezan samo za Istočnu Evropu.
Znate li da je jutros neko krenuo na posao, u školu, na vjenčanje, možda na hemioterapiju? I nije stigao.
Rat u meni izaziva strah neviđenih razmjera. I ne samo u meni. Svi mi koji smo, na bilo koji način, osjetili dodir rata, danas ne možemo biti dobro. Danas su se u nama probudile sve strijepnje, za koje smo se nadali da su odavno mrtve i kremirane. A one, samo su žive zakopane, a besmrtne .
Svi mi, koji smo od jutros uznemireni, odgajani smo da budemo rusofili i rusofili smo postali, ali ovo što Rusija radi je nedopustivo! Možda je čak i pogrešno reći Rusija, rat je uvijek igra onih sa vrha na uštrb onih dole, običnih i ne toliko važnih za sistem. Nije ovo rat Rusije i Ukrajine, ovo je rat velikih vođa, nastao zarad njihovih ličnih apetita, koje je, čini mi se, nemoguće zadovoljiti. Rusija i Ukrajina su dvije sjajne države, čiji stanovnici, oni obični i prosječni, sigurno nisu željeli da im osvane ovakvo jutro.
Ja ne znam šta Putin želi postići. Da li se zasitio pozicije na kojoj je trenutno, pa stremi ka tome da postane apsolutni vladar Istočne Evrope? Da li se na ovaj način brani od nekoga ili nečega? Da li se sveti? Da li mu I zabavno sve ovo? Da li se kaje? Da li će odgovarati za ovo? Da li želi da bude novi Staljin? Da li je napravio grešku? Da li je u prvu?
Ja čak ne znam ni da li ga mrzim.
Jedino što znam je to da se strašno plašim. Plašim se ovih ljudi koji pišu:
-„To, brate Putin, gazi ih.“
-„Nema zajebancije s Rusijom.“
-„Smiriće se ovo za dva dana, toliko je potrebno da se Ukrajina sravni sa zemljom.“
Plašim se posljedica po nas sve. Plašim se za svog brata. Plašim se jebenog rata, jer i dan danas mogu da osjetim strah svojih i tuđih roditelja, koji su nas u koloni, gladne i iscrpljene, nosili na rukama, ne znajući ni kuda idu, ni da li će stići tamo kuda su se uputili. Tamo neki srpski, hrvatski, američki ili ruski general nije upoznao taj strah, jer su mu samo oči i ruke bili prokleti gladni.
Piše: Snježana Pacavra