Međunarodno-pravni okvir
Kako autor ovog teksta nije geopolitičar, ne usuđuje se zauzimati stavove koji bi se kosili sa stavovima onih koji bolje poznaju predmetnu materiju. Tekst takođe ne pretenduje biti sveobuhvatna pravno-viktimološka pogotovo ne geopolitička analiza. No, kako vidimo svakodnevno, uzrocima i posljedicama ovog sukoba, a svakako i samim sukobom, bave se oni koji o tome znaju puno manje nego autor. Čudno je ali i nebrojeno puta potvrđeno – što čovjek manje zna ima veću potrebu da pokaže da zna više i ima nezajažljivu potrebu da, čak i onima koji znaju mnogo više od njega, pokaže da i on zna. S tim u vezi, ukazaćemo na nekoliko fenomena koji su, pravno i iskustveno, kao kristal čisti fakti i samo ih oni ideološki omeđeni ili emotivno spriječeni za racionalno sagledavanje stvari, ne mogu kao takve percipirati.
Povelja Ujedinjenih nacija zabranjuje upotrebu sile u međunarodnim odnosima i to je jedan od osnovnih principa na kojima počiva međunarodni pravni poredak. ("Sve članice se u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države, te od upotrebe sile na bilo koji drugi način koji nije saglasan sa ciljevima Ujedinjenih nacija" – čan 2.4.). Rezolucijom Generane skupštine Ujedinjenih nacija o definiranju agresije 3314 (XXXIX) iz 1974. utvrđeno je da je “agresija upotreba oružane sile od strane jedne države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države, ili na bilo koji drugi način koji nije u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija…”. Dakle, pojednostavljeno gledano, svaki upad trupa jedne države na teritoriju druge države, dakle napad na njen teritorijalni integritet i medjunarodnopravni subjektivitet i politički suverenitet smatra se prima faciae povredom međunarodnog prava (agresijom), a njeni učinci (osvajanje teritorije) nikada ne bi trebali biti priznati prema postojećim normama međunarodnog prava. Pri tome je potpuno irelevantno šta neki „analitičar“ političke, etno-nacionalne i/li ideološke afilijacije o tome misli – norma međunarodnog prava je potpuno jasna.
Svaki oružani sukob, sasvim je jasno svima – osim priučenim geopolitičarima i suspektnim analitičarima koje pojedini mediji forsiraju ili u nedostatku kvalitetnijih sagovornika ili iz ideoloških razloga – ima svoje korijene, uzroke, povod, razloge, posljedice i ciljeve. Kad oružani sukob počne, mnogi misle da je to posljedica priprema i dešavanja tokom nekoliko mjeseci neposredno pred izbijanje sukoba, no, nije to tako. Sukob je „ukalkulisan“ u javne i hidden agend-e velikih sila, onih manjih (ali regionalno značajnih), pa čak i onih koji se površnom posmatraču čine jedinom žrtvom (a žrtva su jedino konkretni ljudi, oni koji živote polažu za neku „stvar“, koja im je objašnjena kao suštinska za opstanak nacije). Sukob se gotovo uvijek završava za pregovaračkim stolom, iako postoje i drugi načini okončanja oružanog sukoba. Međunarodni oružani sukob se može okončati na više načina. Prostim prestankom neprijateljstava, bez zaključenja nekog posebnog pravnog akta (ugovora). Kao takav, ovaj način nije baš najbolji za repatrijaciju ratnih zarobljenika, za pitanja određivanja granice, složeni postupak sukcesije i dr. Upokorenjem (debelacijom) sukob prestaje kada jedna od strana u sukobu osvoji (okupira) cijeli teritorij druge zaraćene strane i tu teritoriju prisvoji svojoj (aneksija), naravno, ukoliko otpor i vlast pokorene države nestane u toj državi, ali i u izgnanstvu (van zemlje). Pravne posljedice su te da pokorena država prestaje biti subjekt međunarodnog prava, upokorenjem prestaje rat, čime se rađa potreba da se jasno i precizno reguliraju njegove posljedice. U modernom međunarodnom pravu, upokorenje neke suverene države bilo bi, naravno, čin suprotan međunarodnom pravu, pravno nevaljano, dakle, povreda međunarodnog prava. Naime, pravilo iz običajnog prava nikakvo sticanje područja ili posebne prednosti (Teritorial or other gain) koje proizlaze iz čina agresije nisu i neće biti priznate, doživljava svoju punu afirmaciju. Nadalje, sukob prestaje zaključenjem mirovnog ugovora koji se jedini smatra uobičajenim, standardnim načinom okončanja oružanog sukoba. Njegovo zaključenje se uvijek podstiče, jer uređuje sva pitanja koja su važna, kao što je pitanje povlačenja postrojbi s okupiranih područja, repatrijacija ratnih zarobljenika, pitanje granica, naknade štete te pitanje sukcesije. Zaključenjem sporazuma o primirju koji se sklapa radi okončanja neprijateljstva u očekivanju konačnog mirovnog rješenja (zaključenja sveobuhvatnog mirovnog sporazuma) takođe može prestati oružani sukob. Ako se ovakav sporazum ne postigne, sporazum o primirju primjenjuje se kao ugovor o prestanku ratnog stanja. Konačno, jednostranom izjavom, u slučajevima u kojima se sklapanje mirovnog ugovora s upokorenom državom ne može očekivati u skorije vrijeme zbog nesređenih političkih prilika. Tada pobjednička država može okončati ratno stanje jednostranom izjavom. Šta će se desiti sa pomenutom krizom, ostaje da se vidi, međutim, ono što je predmet skrivenih ciljeva velikih (hidden agenda), nije dostupno ni svakom šefu države, a prirodno je, prije svega običnim ljudima koji, kako vidimo, sve znaju i tumače sukob onako kako oni, koji inače malo razumiju svijet i dešavanja u njemu, smatraju da je ispravno.
Uzroci ratova su, prije svega, ili u najvećoj mjeri, ekonomski. Svakako, tu su i geopolitički uzroci ili ciljevi koji se žele postići – do sada se pokazalo da Quod licet Iovi non licet bovi (Što je dopušteno Jupiteru nije volu), odnosno da međunarodna zajednica ima dvostruke standarde za svaku pojedinu situaciju i „rasteže“ norme međunarodnog prava onako kako može i uspije u konkretnoj situaciji. Politika sile, često, bezmalo gotovo uvijek, uzima prevagu na pravdom, istinom, legalitetom, pravom a silnik, kada upada u drugu državu, osvaja je, postavlja marionetsku vladu, izvlači iz zemlje nacionalno bogatstvo – to nije agresija, nego je agresija kada neka druga, njoj antagonistička sila to uradi. U nešto modifikovanom bipolarnom (čak multipolarnom) svijetu današnjice, imamo prepoznatljivog i opetovanog (ko zna koliko puta) silnika koji za primjenu sile nikada nije odgovarao i jednog koji je to činio puno manje – nakana autorova, svakako, nije braniti ovog drugog, jer agresija je protivpravan čin bilo ko da je njen vinovnik.
Vratimo se na konkretan sukob: pokazaće se da će od njega imati ekonomsku ili političku korist i Zapad i Rusija i neki bogati odlučioci u Ukrajini i Evropi, kao i fanovi čiji su odlučioci političke mecene, a štetu će imati ruska i ukrajinska mladost koja će ginuti za „pravednu stvar“, kako će to, jednima i drugima, biti objašnjeno, odnosno kako im već jeste objašnjeno posredstvom medija koji su im odavno mozgove pretvorili u kašu.
Zlo bezmalo veće od samog oružanog sukoba (rata) jesu mediji: preko društvenih mreža dobivamo nebrojene video clipove kako „oni drugi“ ubijaju civile, siluju, kako „oni drugi“ prave fotomontaže i njima kao izvršioce zločina okrivljuju „suprotnu stranu“. Većina nekritičkih konzumenata medijskih sadržaja slijepo vjeruje u ono što vidi, jer nema dovoljno kritičke svijesti da shvati da se, često, radi o manipulaciji (koliko je ljudi u BiH i na Balkanu pročitalo knjigu Đure Đušnjića „Ribari ljudskih duša“?!).
Danas kao i prvi dan ruske invazije na Ukrajinu, svi znaju ko je loš ko je dobar (što je, pojednostavljeno gledano, itekako jasno), ali nemaju pojma o stvarnim uzrocima rata, planovima „velikih“, dok selektivno primaju važne informacije o tome da se sukob mogao izbjeći da se ostalo kod koncepta „Finlandizacije“ ili „nautralnosti“ Ukrajine, što je i bio cilj pregovora Rusije i NATO-a, zbog čega je, među ostalim, Rusija postala partner NATO-a, što je bilo nezamislivo čak i nakon Hladnog rata. Pokazujući da ukrajniski predsjednik Zelenski svjedoči i samim prezimenom stepenu svoje političke zrelosti, Zapad je iskoristio Ukrajinu (da ne kažemo njenog predsjednika) da polako (sem originalne želje ulaska u EU porodicu) uvodi NATOizaciju Ukrajine, izigravajući time međunarodne sporazume koji su jamčili nešto sasvim drugo.
Kraj ovakvog stanja stvari, Rusija je, ne želeći vidjeti NATO bojeve glave na svojim jugositočnim vanjskim granicama – 4 minuta leta od Moskve – nakon opetovanog upozoravanja da to neće tolerisati, pribjegla sili, što je, nepotrebno je dalje objašnjavati, povreda međunarodnog prava. Ostaje da se vidi da li će stalni Međunarodni krivični sud po tom pitanju poduzeti nešto pokrećuću postupke po osnovu individualne krivične odgovornosti, budući je, kao jedini međunarodni sud do sada, nadležan suditi za međunarodni zločin agresije i to pojedincima, ne državama, kao što je slučaj s nadležnošću Međunarodnog suda pravde. Ova situacije će pokazati, kao i mnoge druge, da međunarodna zajednica ima „dvostruke aršine“ i da se „velikima“ rijetko sudi (osim ako se radi o „bezuslovnoj kapitulaciji“, kakva je bila ona njemačka, nakon čega će doći do čuvenog Nirnberškog procesa). Suđenja, ako ih bude, ne bi abolirala niti osumnjičene zločince na strani Ukrajine ukoliko postoje dokazi da su zločine počinili. Rusija je, nakon aneksije Krima, povukla svoj potpis na Statut Međunanrodnog krivičnog suda (popularno nazvan Rimski statut), ali načelo univerzalne jurisdikcije (princip aut dedere aut iudicare), omogućilo bi gonjenje njenih državljana iako Rusija, nakon povlačenja potpisa, nije strana ugovornica pomenutog Statuta.
Iz ugla istinskih stradalnika – žrtava
Lamentacija nad državama, Rusijom i Ukrajinom, prosto „uzimanje strane“, onome ko razmišlja pokazuje se kao simplificiran umni napor. Autor ne mari niti za jednu niti drugu državu u navijačkom ili njemu sličnom maniru. Ono što se želi istaći i potaći ovim tekstom je pokušati imati empatiju za sve žrtve, posebno civilne, ali jednako i za palog ili ranjenog Ruskog ili Ukrajinskog vojnika kojeg su u grob spremile ili osakatile bolesne političke ambicije i htijenja njihovih nacionalnih vođa, koji su, nedvojbeno, takođe i žrtve zapadne političke hipokrizije koja je, više puta krajem prošlog i početkom ovog vijeka, pokazala Janusovo lice. Ne možemo na primijetiti: na društvenim mrežama i u medijima se znatno smanjila bezrezervna osuda Rusije i ista takva podrška Ukrajini od strane običnog puka. Očigledo nešto ne štima i ide „u kontru“ onome što su navikli biti od kada su svjesni svoga postojanja – vjerni i istrajni konzument različitih medijskih sadržaja koji tretiraju ratove, krvoločni internet ratnik spreman na linč kad ga na to pozovu mediji i TV slike, onaj koji zna sve i koji je potpuno zatvoren za pokušaj afirmacije drugačijeg narativa.
Obični ljudi, širom svijeta a posebno na Balkanu kao vjekovima trusnom području, u trenutku zauzmu emotivan i/li ideološki motiviran stav, koji je rezultat pristupa neodrživog pojednostavljenja stanja stvari svodeći ga na "crno-bijelu" situaciju. Uvijek i svuda. U interpersonalnim ali i međunarodnim odnosima. Naravno da oni, koji imaju personalne analitičke kapacitete, koji su dovoljno obrazovani i kritički nastrojeni, mogu sagledati situaciju objektivno ili bar pokušati ne upadati u zamku bezuslovne osude jednih i bezuslovne afirmacije nevinosti drugih.
Po ko zna koji put, onima koji nemaju pomenute kapacitete, međunarodni politički epilog koji se vidno i neumitno približava, nije se uklopilo u njihove zakovane podjele na "dobre i loše" momke. Cijene nafte i naftnih derivata koje još uvijek divljaju unutar nacionalnih granica država, pitanje opskrbe gasa starog kontinenta, pitanje odnosa NATO-a i Rusije, geostrategijskog i ekonomskog prepakivanja Evrope i Zapada, moguće i šire, zakulisnih dogovora svih strana, uključujući evropske sile, SAD i Kinu plus strane u sukobu – pitanja su o kojima posječan konzument friziranih medijskih sadržaja naravno ne zna ništa.
Stanje stvari neodoljivo podsjeća na slijedeću hipotetičku situaciju: osmogodišnjak podgovoren od starije kvarne ekipe koja mu obeća podršku, izazove velikog boksera na sparing, primi nekoliko puta upper cut, direct i crochet udaraca, a onda, ošamućen i vidno rezigniran kaže: "Neću se ja igrati više, hajmo na Coca-Colu!". Predsjednik Zelenski, nakon što je pustio da izgine ukrajinska mladost i da razruše državu koja mu je poklonila povjerenje smatrajući ga dostojnim pozicije šefa države, shvatio je da deklaratorna podrška "saveznika" ne znači i upotrebu balističkih projektila i direktnu zračnu podršku, pa je sada spreman pregovarati uz jasan stav da mu ulazak u NATO više nije cilj?! Rusija takođe reterira i pristaje sjesti za pregovarački sto, jer je blitz-krieg očigledno polučio veliki dio željenih rezultata.
A majke plaču za poginulom i nestalom djecom, izbjeglice i raseljena lica spavaju po metroima u vlastitoj zemlji, a u susjednim u domovima ljudi široka srca. Infrastruktura će se reparirati parama istih onih glasača koje su izglasale predsjednika koji se zaigrao. No, sasvim je jasno – reparacija bezdana ljudske gluposti i naivnosti je nemoguća misija. Nakon svega, kao i svuda u Svijetu, jedine stvarne žrtve bivaju posthumno proglašavane najboljim sinovima njihove domovine, herojima, slave se, ulice i trgovi dobivaju njihova imena i sl.
Privremeni međunarodnopravni epilog
Da razimiramo – pokušajmo biti „na zemlji“, ne misliti da znamo više nego što znamo (a u biti znamo vrlo malo). Rat je, geopolitički i ekonomski brižljivo isplanirani „proizvod“, sa precizno utvrđenim posljedicama koje se, prije ili kasnije, saznaju, doduše malo ili djelomično, nikada u potpunosti. Rusija je, prema međunarodnom pravu, počinila zločin agresije koja se ničim ne može pravdati i upropastila svoj međunarodni položaj za nesagledivo dug period vremena. Hoće li biti sudskog epiloga – vidjećemo! S druge strane Ukrajina je mogla sjesti za pregovarački sto prije izbijanja oružanog sukoba i spriječiti svekoliku tragediju nacije ali to nije učinila. Za sve postoje razlozi koje ćemo, ili nećemo saznati. Možda nikad.
Piše: prof. dr sc. Zarije Seizović