Andrei Kureichik rođen je 1980. godine u Minsku. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Minsku – administrativno pravo i političke nauke. Master studije završio je na Departmanu za novinarstvo Državnog univerziteta u Bjelorusiji a potom i master studije režije u Moskovskom umjetničkom teatru (MHAT) uz mentorsku podršku Olega Tabakova, 2002. godine. Dramske tekstove piše od 2001. godine, a u filmskoj industriji radi od 2005. godine.
Otpuštanje 65 pozorišnih radnica i radnika iz Narodnog pozorišta, 20 iz Grodno teatra i 16 iz Omladinskog dramskog teatra u Minsku, smjene rukovodstva u institucijama kulture i potpuna obustava rada motivisali su Kureichika da, tokom predizborne kampanje 2020. godine, napiše fragmentarni dramski tekst „Uvrijeđena Bjelorusija“. Tokom 2020. godine, tekst je preveden na 40 jezika i izveden u 200 pozorišta u svijetu.
Nakon izbora provedenih bez međunarodne supervizije i uz zabranu rada međunarodnih novinara, zbog istaknute podrške i učešća u političkoj kandidaturi Svetlane Tihanovskaye, bio je primoran da napusti Bjelorusiju. Prije hapšenja i prije zatvaranja granica za državljanke i državljane Bjelorusije, napustio je zemlju sa sinom Glebom (14). Nakon boravka u Ukrajini, Slovačkoj i Poljskoj, kao aktivista organizacije „Umjetnici u riziku“ boravi u Helsinkiju, a supruga Vjera (42), ćerka Marta (10) i sin Platon (4) čekaju dozvolu za napuštanje Bjelorusije. U Slovačkoj umjetničkoj akademiji vodi masterclass dramaturgije.
„Iako je većina Bjeloruskinja i Bjelorusa protiv rata, hiljadu ljudi uhapšeno je u Minsku zbog antiratnih demonstracija – kaže Kureichik. „Broj uhapšenih i osuđenih aktivistka i aktivistkinja s najdrastičnijim kaznama nije bio veći od Drugog svjetskog rata do danas – političkim neistomišljenicima izriču se kazne od petnaest, osamnaest godina…“ – kaže Kureichik, napominjući da su letovi otkazani i da je kopnena granica zatvorena.
„Dvadeset i šest godina despotističkog upravljanja Bjelorusijom izazvalo je reakciju naroda zbog koje je Aleksandar Lukašenko, nakon izbora, za nastavak vladavine zemljom morao imati podršku ruskih obavještajaca i specijalnih vojnih jedinica. Tada je bio klijent Putinove zaštite od naroda, danas je bez realne vlasti. Klaun u lutkarskom pozorištu Vladimira Putina koji želi stvoriti utisak da je nacija od 140 miliona ljudi krenula na naciju od 40 miliona ljudi. Da je riječ ipak o naciji“ – kaže Kureichik u razgovoru za BUKU.
U toku je rasprava o mogućem nuklearnom naoružanju Bjelorusije i potencijalnim nuklearnim napadima na Ukrajinu ili rasprave nema?
Da, Lukašenko je rekao da nuklearni napad na Ukrajinu jeste moguć, a poslije toga je promijenio mišljenje. Sveukupno, to što Lukašenko misli više nije bitno, jer nema kontrolu. . Bjeloruska armija ne želi rat protiv Ukrajine i ne želi uopšte ratovati, ali Putinova armija je u Bjelorusiji i kontroliše glavne bjeloruske komunikacije i infrastrukturu. Rekao bih da je Bjelorusija okupirana i biće teško povratiti je od Putina koji priprema teren za potencijalne raketne napade, što nije iznenađenje s obzirom da je napad krenuo iz Bjelorusije. Građanke i građani Bjelorusije se nadaju da rat neće biti doveden u Minsk, i da Bjelorusija neće biti mjesto napada i razaranja.
Putinov fundamentalistički ekstremizam kreira uporišta u istorijskim, religijskim mitomanijama. Osvajanje Kijevske Rusije, osvajanje svetilišta Istočnih Slovena. Otkud Bjelorusija na toj meti?
Kao pravoslavac, Putin kreira fundamentalističke, ekstremističke poglede. Smatra da sve što je pravoslavno mora biti rusko, to nije nikakva tajna. Njegov cilj je povratak imperije, ali ne samo pravoslavne. To nije samo Kijevska Rusija, kako sugerišete, ni u smislu pozivanja na istorijsko pravo na zemlje koje su stekle nezavisnost od Velikog vojvodstva Litvanije. Taj povratak imperije uključuje neke zemlje Sovjetskog Saveza, pa bi bilo teško reći ko je sljedeći na meti Putinovog udara, poslije Ukrajine – Baltičke zemlje ili Gruzija, Jermenija. Ne vjerujem da bi mogao krenuti na Moldaviju, zbog istorijskog konteksta i svijesti o dugoj vladavini Mongolskog carstva nad teritorijama tih „ruskih država“ koje spominjemo, dvjestotinjak godina kasnije. Iako je ta uprava bila caristička, totalna autokratija, iskustvo koje Putin želi. Ipak, osnovni cilj je involvirati Evropu u sukob.
Gledamo tragedije miliona. Dva ipo miliona žena i djece je napustilo Ukrajinu. Kuće su uništene, gradovi su uništeni i ekonomija je uništena. Ljudi se javljaju Snagama teritorijalne odbrane, spremni da brane gradove. I to je bilo iznenađenje za Putina. Vojska može pokušati da potpuno zauzme Kijev, i to će biti najužasniji napad u Evropi nakon Drugog svjetskog rata jer riječ je o višemilionskom gradu. Ukrajinska vojska nije spremna za odbranu u 16 distrikta Ukrajine bez artiljerije koja joj je potrebna, i to je još uvijek najveći problem Ukrajine. Bugarska, Slovačka i Poljska mogu poslati Ukrajini sedamdeset MIG 29, naoružanje koje Ukrajina nema. I spremne su za taj potez, jer imaju ozbiljan strah od moguće ugroženosti ako ne pomognu Ukrajini s artiljerijom, borbenim letjelicama. I ukoliko NATO, EU i SAD omoguće garancije za siguran transfer.
Iako žele da se Ukrajina odbrani, niko tu odgovornost ne želi danas preuzeti. Pogotovo ne zato što američki predsjednik Joe Biden nije spreman. Ekonomske sankcije, nažalost, ne mogu zaustaviti rakete.
Gledajući s te strane, sankcije koje Ruskoj Federaciji uvodi Evropska unija dovešće do naglog povećanja cijena, relativna vrijednost robe će rasti i to može biti od koristi krupnoj oligarhiji koja ima razlog da pravda nagla poskupljenja i dostupnost robe. To može djelovati kao podrška režimskom „ekonomskom sistemu“….
Mislim da Evropa ima problem sa svojom memorijom. Četrdesetih godina prošlog vijeka Hitler je napao Čehoslovačku. Vjerovalo se da će se tu zaustaviti. Francuska se pobunila, pa je Hitler napao Francusku. Potom Poljsku. I opet se vjerovalo da će Hitler stati. Tada, Hitlerov nacizam imao je podršku većine u Njemačkoj. To nije bio slučaj 1944/1945. godine, jer Hitler je izgubio podršku naroda. S te strane, razumijem sankcije, sve dok velika većina građanki i građana Ruske Federacije opravdava Putinov režim. Trenutno je to sedamdese odsto stanovništva. Pred tim ljudima je da se pobune i da prestanu podržavati režim, iako je ta grupacija zaista brojna – oko 70 odsto ljudi. A, u tom haosu, situacija i svijest Evrope, kao i Rusije, odranije poznata: problem je svugdje, samo ne u našim kućama.
Ako Putin gradi utisak zvijezde, suverena, državnika kao protagonistu u globalnom političkom životu – ima li ta simulacija svog antagonistu?
Pa moglo bi se tako reći, a u tom slučaju – Putin više igra glumca od Zelenskog. Teško je dati direktan odgovor da li je rat koji predvodi Putin spektakl koji proizvodi sadržaj za mass medije i poveća prisustvo i vidljivost režima i militarističkih ekstaza u svijetu. Iako je činjenica da taj plan ne uzima u obzir ekonomske posljedice i da ekonomiju čini potpuno nebitnim pitanjem za Putina.
Trenutno radite na projektu Voice of New Belarus, prikupljate svjedočanstva ljudi u egzilu i ljudi u rizičnoj situaciji. Mislite li da savremeni dramski tekst, u Vašim postupcima, može da doprinese shvatanju antagonizama o kojima je pisao Brecht?
Mislim da je teatar danas veoma moćan instrument. Mnogo je izvora informacija koji ne prenose ljudima emocije, grade ozbiljnu distancu. Instrumentima koji ne mogu prezentovati potrebnu za jednim dijalogom, ni potrebu za različitim pristupima dijalogu i takoreći prezentaciji oprečnih ili suprotnih stavova. Imam prijatelje koji su hrabri i otvoreni prema novim idejama. Brecht je napravio revoluciju u teatru i poseban kontakt, pa i poseban kontekst epskog pozorišta na bazi starih antagonizama. Kad čitate „Majku hrabrost i njenu djecu“, morate priznati da je to kapitalno djelo, ali nije lako povjerovati da antagonizmi o kojima je pisao Brecht ne prisvaja takozvana savremena stvarnost. To opet cinično govoreći, komplikuje stvari za nove stvaraoce dramskog teksta, savremenog i scenskog izvođenja. Kao što uzroci i posljedice valova migracija komplikuju stvari u shvatanju suvereniteta kod ljudi.
Vaš tekst „Uvrijeđeni Bjelorusija“ preven je na 40 jezika i imao je 200 izvedbi: u online formatu, na radiju, u pozorištima, u različitim rediteljskim tendencijama. Uz iskustvo egzila, rizičnu situaciju u kojoj je Vaša porodica, kako na Vas djeluje rad sa studentima dramaturgije Slovačke akademije umjetnosti? Šta danas očekujete od pozorišta i kako savremene tendencije utiču na Vaš život?
Covid 19 potpuno je promijenio teatar. Počeli smo koristiti instrumente koje ranije nismo koristili u digitalnom izrazu. Tu ostaje pitanje da li je digitalni izraz obogaćen, da li je otvoren za eksperimente. Pozorište svakako jeste i govoreći cinično: mislim da je svaki sukob dobar – za teatar, pa i za nove generacije koje ukazuju na svoj način razmišljanja i potenciraju svoj način. To danas komplikuje pisanje dramskog teksta koji ima tendencije da ukaže na nešto novo u starim antagonizmima i daje neke mogućnosti. Ipak treba preživjeti ovo iskustvo. Ali, razdvajam teatar od života, propagandu od rata, dramu i teoretske ideje drame – drago mi je da i umjetnici to odbijaju.