Niko ne zna kako će se ovo završiti. Nerazumni avanturizam Putinu se
obija o glavu: pokušaj da se ponaša kao Sjedinjene Države, sa BDP-om od
1,5 biliona dolara, manjim čak i od Italije i minijaturnim u poređenju s
Kinom (14,7 biliona dolara), bio je sumanut od početka. Ako je
zamišljao brzi udar, nalik kolonijalnoj „policijskoj operaciji“, do sada
je sigurno shvatio da bi postavljanje Janukoviča ili drugog
marionetskog predsednika u Kijevu, primoralo Rusiju da održava značajno
vojno prisustvo u Ukrajini. Zemlja koja je pre 12 godina bila podeljena
na prorusku i prozapadnu frakciju, odlučno se okrenula ka zapadu.
I Bajden je bio neoprezan. Prošlog novembra je odlučio da nastavi sa
širenjem Nato saveza – što je pokrenulo proces priključenja Ukrajine – u
nekoj polunadi, poluuverenju da će to sprečiti ruski prodor preko
granica Donbasa i Krima, što se pokazalo kao katastrofalna greška. Ona
se javno ne priznaje, ali su je sasvim svesni u komandi Natoa, kao i
lideri Kine, Indije, Vijetnama, Pakistana, Bangladeša, Šri Lanke, Kube i
drugih zemalja koje su se uzdržale od kritike Rusije u UN-u. To su
zemlje čije stanovništvo zajedno čini polovinu čovečanstva. SAD će
morati da popuste na drugim frontovima. Jedna delegacija Stejt
departmenta je već stigla u Karakas. Potrebna im je nafta. Moraće da
odustanu od Huana Gvaida, predsednika koga je postavio Vašington i koga
zapad priznaje. Nastavljeni su tajni pregovori sa Iranom, što je
prilično naljutilo Izrael.
Poreklo ovog ogromnog spoljnopolitičkog neuspeha tema je nedavne studije Nijedan pedalj M. E. Saroti,1
istoričarke sa Džons Hopkinsa i članice Saveta za inostrane odnose.
Naslov se odnosi na uveravanja u vezi sa limitima širenja Nato saveza,
koja je 1990. Mihailu Gorbačovu dao Džejms Bejker, tadašnji američki
državni sekretar. Sovjetski Savez je držao svoje trupe u Istočnoj
Nemačkoj od oslobođenja Berlina; 1990. bilo ih je 380.000. Gorbačov je
bio u jakoj vojnoj poziciji. U svemu drugom, međutim, bio je slab.
Saroti ga opisuje kao „idealistu vizionara“ ali zapravo nijedna od te
dve reči nije primenjiva. Bio je dobronamerni reformator. (Lično sam
svedočio uzbuđenju koje je u Rusiji izazvala Glasnost – ne samo u
intelektualnim krugovima i na univerzitetima, već i u fabrikama i među
birokratama.) Kao svetski lider, međutim, nije bio dorastao situaciji.
Zapadnjačko laskanje mu je udarilo u glavu.
Bejker je igrao na ovu slabost i predložio dogovor. Da li bi
Sovjetski Savez pristao da se povuče iz Istočne Nemačke ako bi se SAD
postarale da se Nato „ne pomeri sa svoje pozicije ni za jedan pedalj ka
istoku“? Sledećeg dana je ponovio svoje reči Gorbačovu u pismu Helmutu
Kolu: „Da li biste više voleli da vidite ujedinjenu Nemačku van Nato
saveza, nezavisnu i bez američkih snaga, ili da ujedinjena Nemačka bude
vezana za Nato, uz uveravanja da se jurisdikcija saveza neće pomeriti ni
za jedan pedalj ka istoku?“
Kol i njegov ministar inostranih poslova Hans-Ditrih Genšer hteli su
direktne razgovore sa Gorbačovim, gde je Kol obećao da u bivšoj DDR neće
biti Nato baza. Dok se to nije dogodilo, Vašington i Bon su bili
izuzetno nervozni. Nisu mogli da veruju da će Sovjetski Savez predati
Istočnu Nemačku bez pismenih garancija. Gorbačov je održao svoju stranu
pogodbe, SAD nisu.
U Sarotinoj analizi posebna kritika posvećena je Medlin Olbrajt,
Klintonovoj državnoj sekretarki – ne samo zbog zagovaranja rata
(„Koline, za šta čuvaš ovu neverovatnu vojsku?“) već i zbog insistiranja
na američkoj prednosti po svaku cenu. Proširenje Nato saveza je bilo
vredno truda jer bi „od Ukrajine do Sjedinjenih Država“ pokazalo da
„potraga za evropskom bezbednošću više nije igra sa nultom sumom“.
Bilo je i drugih mogućnosti. Obaveštajni izveštaj predstavljen
Kondolizi Rajs 2008. sadržao je sledeće upozorenje: „Ulazak Ukrajine u
Nato za rusku elitu (ne samo za Putina) predstavlja najcrveniju od svih
crvenih linija. Za više od dve i po godine razgovora sa ključnim ruskim
akterima, od onih po mračnim hodnicima Kremlja do Putinovih najbistrijih
liberalnih kritičara, još nisam sreo nekoga ko članstvo Ukrajine u Nato
savezu ne vidi kao direktan izazov ruskim interesima. To bi stvorilo
plodno tlo za rusko mešanje na Krimu i u istočnoj Ukrajini“.
Autor? Vilijam Berns, aktuelni direktor CIA, čiji je posao sada da upravlja posledicama odbijanja sopstvenog saveta.
Kritika ekspanzionizma nije nova niti je ograničena na levicu. Tomas
Fridman je izneo iznenađujuće oštru kritiku američke politike u dve
nedavne kolumne u Njujork tajmsu. U prvoj je ispričao svoje sećanje na
2. maj 1998: „Čim je Senat ratifikovao proširenje Nato saveza, pozvao
sam Džordža Kenana, arhitektu uspešnog američkog obuzdavanja Sovjetskog
Saveza. Kenan je radio u Stejt departmentu od 1926, dok je 1952. bio
američki ambasador u Moskvi, kao verovatno najveći američki stručnjak za
Rusiju. Iako je u to vreme imao 94 godine i teško govorio bio je oštrog
uma kada sam ga pitao za mišljenje.“
Zatim je citirao ceo Kenanov odgovor:
„Mislim da je ovo početak novog hladnog rata. Mislim da će Rusi
postepeno reagovati prilično neprijateljski i da će to uticati na
njihovu politiku. Mislim da je to tragična greška. Nije bilo nikakvog
razloga za ovo. Više niko ne preti nikome. Zbog ove ekspanzije osnivači
Amerike se prevrću u grobu. Obavezali smo se da štitimo čitav niz
zemalja, iako nemamo ni resurse ni nameru da to uradimo na iole ozbiljan
način. Širenje Nato saveza je lakomislen postupak Senata koji nema
realan interes za spoljne poslove. Muči me to koliko je čitava debata u
Senatu bila površna i loše informisana. Posebno mi je zasmetalo to kako
se o Rusiji govori kao o zemlji koja jedva čeka da napadne zapadnu
Evropu. Zar ljudi ne shvataju? U vreme Hladnog rata bili smo u sporu sa
sovjetskim komunističkim režimom. A sada okrećemo leđa upravo onim
ljudima koji su izveli najveću revoluciju bez krvi u istoriji kako bi
uklonili sovjetski režim. Demokratija u Rusiji je napredovala kao i u
bilo kojoj od zemalja kojima smo obećali odbranu od Rusije, ako ne i
više. Naravno da sledi loša reakcija Rusije, a onda će Nato
ekspanzionisti reći da su nam uvek govorili da su Rusi takvi – sve ovo
je jednostavno pogrešno.“
Putin je tvrdokorni antikomunista, naravno, i poklonik majke Rusije i
pravoslavne crkve. Odbio je 2017. da obeleži stogodišnjicu Februarske i
Oktobarske revolucije, rekavši jednom vlasniku indijskih medija (koga
sam pripremao za njihov privatni sastanak u Moskvi) da „ove revolucije
nisu deo našeg kalendara“. Na nedavnoj konferenciji za novinare, Putin
je optužio Lenjina kao oca ukrajinske nezavisnosti. To je delimično
tačno. Lenjin je prezirao velikoruski šovinizam i nacionalizam
tlačiteljskih država. Slavio je caristički poraz u ratu s Japanom, što
je pokrenulo revoluciju 1905. U junu 1917, na kritičnoj tački između dve
revolucije, Lenjin je osudio Privremenu vladu zbog odbijanja da izvrši
„elementarnu demokratsku dužnost“, odnosno da pruži podršku „autonomiji
Ukrajine i njenoj potpunoj slobodi za otcepljenje“. Kasnije je
insistirao da ustav Sovjetskog Saveza treba da sadrži klauzulu koja svim
nacijama u savezu daje pravo na nacionalno samoopredeljenje, odnosno
pravo na otcepljenje.
Ubrzo nakon preuzimanja vlasti, boljševici su se složili da Finskoj,
Poljskoj i Ukrajini treba dati nezavisnost. Znali su da je Ukrajina
drugačija, da njen osoben nacionalni sastav (imigrantski ruski
proletarijat i birokratija, ultranacionalističko seljaštvo kivno na
poljske zemljoposednike i Jevreje) predstavlja jedinstveni problem.
Staljin je bio taj koji je, kao komesar za nacionalnosti, otišao u
Finsku da prenese poruku. Niko nije poslat u Ukrajinu, ali je lokalno
veće Rada proglasilo Narodnu republiku uz naglasak da ne žele „odvajanje
od Ruske republike“. Širom Ukrajine su nicala druga veća, pa se
nacionalni pokret podelio na one koji su potpisali poseban ugovor sa
Nemačkom (kasnije i Francuskom) i one koji su ostali sa novom sovjetskom
državom. Građanski rat je podelio zemlju, kao i Drugi svetski rat:
ukrajinska podrška Hitleru je dobro dokumentovana. Godinu dana nakon
Staljinove smrti, 1954. Nikita Hruščov, ukrajinski vođa Sovjetskog
Saveza, uz podršku Prezidijuma, proširio je Ukrajinu dodavanjem Krima.
Bio je to emotivan gest za koji nije pruženo nikakvo političko
opravdanje. Malo ko je u to vreme mislio da bi Sovjetski Savez mogao da
se uruši.
Jedan od ohrabrujućih događaja u poslednjih nekoliko nedelja jeste
pojava ruskog mirovnog pokreta. Većina zapadnih političara hvali
hrabrost mladih Rusa suočenih sa državnom represijom, ali u Britaniji
Boris Džonson i Kir Starmer uskraćuju podršku pokretu „Zaustavi rat“.
Putin napada svoje neistomišljenike kao agente Nato saveza. U Britaniji
se „Zaustavi rat“ lažno optužuje za podršku Putinu zbog suprotstavljanja
ekspanzionizmu i ratovima Nato saveza. Ali Nato je upravo to: vojna
organizacija osmišljena da očuva hegemoniju SAD u Evropi i šire. Bilo
kojim sredstvima?
London Review of Books, 24.03.2022.
Prevela Milica Jovanović
________________
- M. E. Sarotte, Not One Inch: America, Russia and the Making of Post Cold-War Stalemate, Yale, februar 2022.