Iako bi mnogi možda pomislili da su rashodi najveći u SAD ili zapadnim zemljama Evrope, istina je da se Amerika nalazi negdje na sredini skale.
Negdje na sam vrh je izbila Kina, kao jedno od najskupljih mjesta na svijetu za podizanje djece. Prvo mjesto pripada Južnoj Koreji, prema parametru “odgajanje deteta od rođenja do 18. godine života”, i mjereno kao procenat bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika.
To pokazuje istraživanje Yuwa Population Research-a, a piše CNN. BDP je, naime, najšira mjera ekonomske aktivnosti jedne nacije. Kina je, kao što smo pomenuli, na drugom mjestu, a slijedi Italija.
Sjedinjene Države se nalaze u sredini 14 najskupljih mjesta, između Njemačke i Japana.
Međutim, u smislu apsolutnog iznosa potrošenog novca, Kina je jedno od najjeftinijih mjesta za rađanje djece. Ali sve je relativno.
“Ako te podatke prilagodimo procentu prosječnog raspoloživog dohotka, Kina postaje najskuplje mjesto za podizanje dece”, rekli su istraživači.
Zašto je podizanje djece na Dalekom istoku toliko skupo?
Veliki dio toga čine troškovi obrazovanja i cijena i dostupnost nege kada je dijete u mlađim godinama. Predškolske usluge u Kini su donedavno bile uglavnom privatne.
Za podizanje djeteta do 18. godine u Kini je potrebno više od 75.000 dolara, a još 22.000 dolara za školovanje na univerzitetu, dodaje CNN, i poredi sa Amerikom:
“Iako to zvuči kao mnogo jeftinija školarina nego u SAD, postoji ključna razlika – u mnogim drugim zapadnim zemljama, studentski zajam koji daje država je češći, a teret se skida sa roditelja i prebacuje na samu djecu”, kažu analitičari.
U Americi, na primjer, 55% studenata osnovnih studija diplomiralo je sa dugom u akademskoj godini 2019-2020.
Zakonodavci imaju mnogo opcija da smanje troškove rađanja djece, uključujući subvencionisanje brige o djeci kako bi se ograničio jaz između ljudi u različitim klasama prihoda. Peking se već uključuje, kako bi podučavanje nakon škole učinio pristupačnijim. Sljedeći na listi bi mogli da budu troškovi jaslica i vrtića, dodaje se.
Roditelji jedne trećine djece žele da ona idu u obdaništa, ali samo 5,5 odsto to može da obezbijedi, piše u izvještaju.
Takođe, stope nataliteta u bogatijim zemljama imaju tendenciju da budu niže nego u zemljama u razvoju. Ovo je poznato kao “demografsko-ekonomski paradoks”, što znači da oni sa više sredstava biraju da imaju manje djece od ljudi sa nižim primanjima.
Kako se Kina ekonomski razvija, vrlo je moguće da će upasti u demografsko-ekonomski paradoks, baš kao što to čine mnoge druge razvijene zemlje, a natalitet bi mogao pasti na niži nivo nego što su mnogi očekivali, konstatovali su analitičari, prenosi Telegraf Biznis.
Kineski parovi čak i sada nerado imaju više od jednog djeteta, zbog visokih troškova podizanja djece. Dok se čini da parovi u zapadnim zemljama žele dvoje do troje djece, na istoku je taj broj manji. Povrh toga, opada i broj brakova. Ali, u azijskim kulturama je imati djecu van braka – mnogo ređa pojava u poređenju sa Zapadom.
Demografski trendovi poput nataliteta utiču na poslovanje i ekonomiju jedne nacije. Starija populacija ima problem da “održi korak” sa svojim sistemima socijalne zaštite, uključujući socijalno osiguranje i javne penzije, jer radno stanovništvo opada. Demografski trendovi takođe utiču na kompanije i akcije. Bankar.me