Prošlo je već godinu dana otkad su se primijetili prvi znakovi inflacije. Većinu vremena, sve do kraja 2021., središnje banke odbijale su priznati nastanak problema rasta cijena.
U tome nisu bile same. I neki mediji su pisali kako nema razloga za strah od inflacije, a politike ekspanzivnih monetarnih politika, u narodu poznate kao “printanje novca”, moraju se nastaviti. Koliko se daleko išlo s izvrtanjem teza, svjedoče brojni tekstovi o tome kako je inflacija ustvari dobra za radnike.
Ali inflacija je postala toliko velika da ni najveći oratori više ne mogu braniti teze o njenoj prolaznosti, privremenosti ili pak njenom pozitivnom utjecaju na radnike. Doslovno desetljećima neviđen porast cijena, od SAD-a, preko Ujedinjenog Kraljevstva, do Europske unije, pokolebao je i najveće skeptike u rast inflacije.
Zahvaćena je i Latinska Amerika, Rusija (još prije rata u Ukrajini), Australija, Indija, a i dijelovi Dalekog istoka. Zaista se radi o globalnoj opasnosti, sve većoj iz mjeseca u mjesec.
Prvo su sudjelovale u stvaranju problema, a onda ga nisu priznavale
Osim što su svojim djelovanjem u vrijeme pandemije doprinijele nastanku inflacije, središnje banke je nisu dugo vremena ni priznavale kao problem. Čak i sada kada problem priznaju, ne reagiraju. Tek najavljuju da će reagirati, osim par slabih i debelo zakašnjelih poteza s ciljem prestanka ekspanzivne monetarne politike.
Krajem studenog 2021. predsjednik američkog FED-a Jerome Powell priznao je da su bili u krivu po pitanju inflacije. Naime, negirali su njenu opasnost i perspektivu rasta, dok su ih mnogi ekonomisti upozoravali bar od travnja 2021.
ESB, središnja banka EU, i tada je bila skeptična te je tek prestala za opis inflacije koristiti termin “prijelazna”, zamjenjujući ga s “uglavnom prijelazna”. Koliko je “prijelazna” i “uglavnom prijelazna” svjedočimo ove godine kad rast cijena postaje sve veći.
Prva upozorenja su dana još u vrijeme pandemije, kada su središnje banke počele s izrazito ekspanzivnim monetarnim politikama u svrhu očuvanja kakve-takve gospodarske aktivnosti dok je ona bila praktički prisilno zaustavljena.
Logika je u suštini bila jednostavna: ljudima je zabranjeno trošiti novac, gospodarstva su dobrim dijelom zaustavljena državnim dekretima, a time je pao optjecaj novca, što de facto znači da ga manje ima. Rješenje je bilo u tome da se umjetno stvori više novca i pad kolanja novca kompenzira povećanjem količine novca. Neko vrijeme je to i funkcioniralo.
Uz to su vlasti u SAD-u i diljem EU uvodile brojne politike fiskalne ekspanzije. U suštini se dijelio helikopterski novac. Zabranjivalo se ljudima i kompanijama da rade, a u zamjenu su im se davali novci. Novci koje nisu imali gdje trošiti pa je stopa štednje u nekim mjesecima prelazila četvrtinu i trećinu prihoda.
Moralo se, govore danas mnogi. Ali moralo se upravo zbog toga što se htjelo, paradoksalno. U situaciji kada se povlači kočnica potrošnje, rada i poslovanja, zaista se moraju uvoditi takve politike da se održi privid normalnosti, ili barem “novog normalnog”.
Prema nekim procjenama, samo fiskalni stimulansi u SAD-u za vrijeme pandemije su iznosili 25 posto godišnjeg bruto društvenog proizvoda te države. Ogromni su to novci, ipak se radi o najvećem gospodarstvu na svijetu. Članice EU nisu puno zaostajale za takvom praksom.
Ne postoji “novo normalno”, stara pravila još vrijede ma koliko ih negirali
To što je proglašeno “novo normalno” ne znači da se stvarnost promijenila, da stari društveni zakoni ili zakoni fizike više ne funkcioniraju. Isto je s ekonomskim zakonitostima. Ekonomska stvarnost je ostala ista, ma koliko je središnje banke, političari ili neki mediji ignorirali.
Ako su se 2020. i 2021. zanemarivali i odbacivali ekonomski fundamenti, 2022. su se oni kao bumerang vratili istim središnjim bankama i političarima koji su ih pokušali proglasiti mrtvima, pod egidom “novo normalno”.
Može se samo nagađati je li za vrijeme pandemije postojao neformalni dogovor između političara i centralnih banaka, koji se prema svetom zakonu odvojenosti monetarne od fiskalne vlasti ne bi trebali ni poznavati. Ali rast cijena, tj. inflacija je postala glavno, ili bar jedno od glavnih, političko pitanje.
Naravno, svaki pametni političar, a izgleda da su šefovi središnjih banaka postali prerušeni političari (Christine Lagarde, na čelu ECB-a, je pravnica, a ne ekonomistica), ima nekoliko opravdanja i žrtvenih janjaca u rukavu.
U početku su to bili poremećaji u svjetskoj trgovini, pa rast cijena nafte i plina, odnedavno su to Putin i rat u Ukrajini, a najnoviji krivac je Kina, tj. lockdown u Kini. I dok su se iz mjeseca u mjesec nabrajali novi krivci, inflacija je rasla, a središnje banke nisu ništa poduzimale da ju obuzdaju. Još uvijek ništa ne poduzimaju, iako bar, eto, priznaju da postoji problem.
Slaba je to utjeha za one kojima se smanjuju mirovine i obezvrjeđuje štednja. Slaba je to utjeha radnicima, koje se uvjeravalo da im je inflacija u interesu, a sada im padaju realne plaće. Krivica za trenutnu situaciju nije njihova, ali će oni biti najpogođeniji.
Istina, događaji koji se koriste kao alibi bi svejedno doveli do rasta cijena. Ali taj rast bi bio kudikamo manji da su središnje banke reagirale na vrijeme, ili da su uopće reagirale do sada, te oni nisu opravdanje za nedjelovanje.
Izvor: Index.hr