Intelektualni i znanstveni prosperitet,
stabilnost vrijednosnog sustava, demonstracija moralnog modela kroz lične
primjere uzora, inovacije, kreativna mišljenja i produkcija, upravljanje opštim
i specifičnim kontekstima i zahtjevima, koji iz njih proizilaze, a posljedica
su promjena, sve su to prevashodno aspekti razvoja, koji svoje temelje dobijaju
u okvirima obrazovanja. Uticaj obrazovanja na pojedinca i društvo u cjelini je
stoga nemjerljiv. Obrazovanje djeluje tako što temeljna određenja zajednice
promovira, daje im imperativni okvir, te pojedinca uvodi kroz inicijacijske
protokole u svijet kulture i civilizacije, kojem zajednica pripada i/ili kojega
preferira. Obrazovanje u svojoj najvišoj formi, idealnotipski otjelovljenoj u
visokom školstvu, odnosno institucijama univerzitetskog osposobljavanja,
krunskog dijela ekpertne, stručne i znanstvene zajednice, u procesima izgradnje
budućnosti svakog društva, igra nemjerljivu ulogu, predstavljajući fundus iz
kojeg izrasta manifestni okvir udruživanja, ali u kojem se istovremeno
ukorijenjuje latentni začetak svih pretpostvaki prošlih, sadašnjih i budućih
platformi vjerovanja, vrednovanja, mišljenja i djelovanja, te svih permanentih,
formalnih i neformalnih odnošenja spram istih, na kojima se to udruživanje
realizira.
Univerzitet je, dakle, izvorište
diskursa, načina doživljavanja i tumačenja svijeta, civilizacijski prauzor svih
drugih uzora na koje referiramo u toku našeg postojanja, jer je on taj, koji je
oblikovao naše učitelje, nastavnike, profesore, liječnike, inžinjere, sportske
radnike, novinare, političare, a preko njih i njihovih narativa, sve ostale
pojedince, koji su se u odnošenju sa tim ponuđenim modelima identificirali!
Univerzitet, ne samo da je mjesto trenutno vladajućeg odnošenja, već i jezgra
svih promjena u tim odnošenjima. Oni se u okvirima akademske zajednice
propituju, analiziraju, kritikuju, mijenjaju, da bi se ta promjena plasirala
dejstvom autoriteta, koji Univerzitet posjeduje unutar sveukupnosti društvenih
kretanja.
Iz ovoga proizilazi da
disfunkcionalnost zajednice, pada na teret visokog obrazovanja i njenih
djelatnika, ukoliko njegove institucije postoje u okvirima te zajednice! Prava,
ugled i privilegije, koje proizilaze iz pozicije univerzitetskog statusa, za
sobom povlače, kako se to inače podrazumijeva, obaveze i odgovornosti! Obaveza
i odgovornost akademske zajednice za stanje u društvu, ogleda se prije svega u
ukazivanju na pogreške unutar sustava, tumačenje prirode, suštine, porijekla i
posljedica tih neadekvatnosti i malformacija, te iznalaženje i prezentiranje
rješenja, kao i preuzimanje incijative i aktivnog, djelatnog čina konkretizacije
neophodne promjene! Akademska zajednica ima obavezu da njeguje duh promjene,
unapređenja, usavršavanja, razvoja, a ne da održava status quo. Revolucionarni
duh je po prirodi stvari sadržan u znanstvenom odnošenju spram svijeta, jer
znanost propituje, sumnja, istražuje, otkriva novo, koriguje staro, odbacuje
disfunkcionalno, netačno i neadekvatno. Znanstveni duh se temlji na razvoju,
promjeni, koja podrazumijeva nadrastanje prethodnog stanja u pokušaju, da se
dosegne stanje najsavršenijeg mogućeg oblika ljudskog postojanja.
Pripadnost znanstvenoj zajednici tako
sadrži uvjet spremnosti, da se izađe iz okvira komoditeta, da se zauzme
nekonvencionalni i nekoformistički stav, da se misli i djeluje fleksibilno, da
se realitet sagledava iz različitih perspektiva i da se na osnovu tih, „običnom
smrtniku“ nedohvatljivih perspektiva i na njima temeljenih uvida, stvara vizija
koja će odrediti pravac kretanja zajednice ka boljem i uspješnijem sutra,
oslobođenom barem djelića prethodno postojeće patnje!
Postavlja se pitanje, zbog čega onda
znanstvena, univerzitetska zajednica ne iskazuje od nje očekivano djelovanje,
odnosno, to djelovanje kada se i pojavi, ostaje na nivou sporadičnih,
pojedinačnih, individualno- tragičnih slučajeva! Individualnih jer se radi o
rijetkim pojedincima, a tragično, jer pored toga što u tom djelovanju ostaju
sami, njihova naknadna egzistencija razvija određenu dozu tragedije, kao
posljedicu segregacije, marginalizacije, izolacije i ignorancije od ostatka
akademskog, ali i društvenog prostora u cjelini.
Odgovor je kompleksan, ali se može
pojednostaviti uzimanjem u obzir samo površinskih, vidljivih faktora, odnosno u
koliko se ne ide u dublju analizu temeljnih kauzaliteta.
Vidljivo je, naime, kako je akademski
prostor, kroz protekle tri decenije, kontaminiran na višestruke načine od
strane, prije svega političkih struktura, ali i sa njima blisko povezanih
nacionalističkih i vjerskih agendi. Ta kontaminacija se ogleda u tome, da su te
strukture sistemski prozvodile svoje kadrove, bez stvarnih znanstvenih
kvaliteta, poslušnike, bez vlastitog mišljenja, komformiste, „konzervativnih
svjetonazora“ prilagođenih dnevnopolitičkim potrebama, čija će poslušnost i
odanost biti neupitna, zbog njihove svijesti o tome, da kao takvi mogu imati, takve
privilegije, samo i isključivo u disfunkcionalnom društvu, poput ovoga.
Koristeći sferu uticaja svoga
političkog zaleđa, ti pojedinci se brzo i efektno kreću kroz akademsku
hijerarhiju, namećući svoje kvazi- vrijednosti ostatku znanstvene zajednice.
Njihova uspješnost je najčešće zasnovana na tome da onemoguće druge pojedince u
njihovom razvoju, da blokiraju promidžbu realne izvrsnosti, te da lažnim,
spinovanim i plagiranim uradcima prezentiraju vlastitu nadmoć. Lobiranjima, za
akademsku zajednicu, krajnje neprimjerenim oblikom socijalnog udruživanja,
ostvaruju daljnje pozicije moći, temeljene na preglasavanju ili često
apsolutnom izglasavanju, više ili manje neregularnih, nelegitimnih, nelegalnih
i nezakonitih odluka, koje pokrivaju „demokratskom većinom“ nastalom na tom
lobiranju, a koje podrazumijeva obećani interes za tebe, sutra, kao nagradu za
podršku mome interesu, danas.
Obezbjeđivanje lažne demokratske
većine, pri tome se ne zadržava na principima lobiranja, obećanja usluge za
uslugu, već ide puno dalje i seže dugoročnije. Istim tim lobiranjima oni dovode
svoje ljude na pozicije unutar visokog obrazovanja, blokirajući mogućnost da
drugi, koji nisu njihovi dođu na te pozicije. Ovo se odnosi na kretanje unutar
hijerarhije ali i na sam ulazak u sistem. Tako oni onemogućavaju, da oni koji
nisu njihovi ili ne duguju njima, i pored svoje izvrsnosti, uđu u sistem,
odnosno dobiju zaposlenje na Univerzitu, kao što onemogućavaju da oni koji nisu
njihovi, odnosno ne pušu u istu interesnu tikvu, budu promovirani unutar hijerarhije
na određene pozicije odlučivanja ili upravljanja.
Ovo seže čak tako daleko, da ti lažni
intelektualci, onemogućavaju, remete, opstruiraju i blokiraju razvoj i
napredovanje onih kadrova koji nisu njihovi. Tako oni promoviraju svoje
magistre i doktore, a otežavaju put onima koji nisu „njihovi“. Proizvode svoje
asistente i više asistente, docente, vanredne profesore, profesore, a otežavaju
ili blokiraju napredovanje drugima. Oholost seže dotle, da se ne ustručavaju
niti evidentnih zloupotreba, pa je sveprisutno zapošljavanje supružnika na
istim fakultetima u okviru istog univerziteta, promoviranje supružnika u
znanstvena i nastavna zvanja, zapošljavanje ljubavnica, kao i promoviranje
istih unutar znanstvene, nastavne i menadžerske hijerarhije. Često je to
krajnje drsko, pa se ne poštuju niti fundamentalne zakonske regulative i
procedure, te imamo evidentirane slučajeve, da do ulaska u radni odnos ili
napredovanja unutar univerzitetske hijerarhije dolazi bez javnih natječaja,
koje propisuje zakon. Njihovu moć i poziciju unutar hijerarhije povećava upravo
nedostatak sankcije za evidentno nepoštivanje pravila i zakona zajednice. Stiče
se dojam da su oni kao i političari nedodirljivi, nedohvatljivi, svemoćni i
svemogući, te se ostatak kolektiva, ako i ima trunke akademskog digniteta, ne
usuđuje iskazati ga. Njihova se moć ogleda u njihovom udruživanju protiv
drugih, spletkarenju, podmetanju, demonstracijama sile i moći nad „politički nezaštićenima“,
te uništavanju i ponižavanju onih koji nisu dio njihove klike. Moć i uticaj im
rastu ne samo zbog njihovih ostvarenih pozicija unutar hijerarhije i ne samo s
obzirom na to da udruživanjima sa „istima“ ostvaruju snagu „čopora“
nespecifičnu za individualističku svijest i svjetonazor znanstvenika i
intelektualaca, već i stoga što kroz „sumnjivo“ priskrbljene projekte,
imaginarne i nepotrebne funkcije sa visokim platnim koeficijentima,
pogodnostima dodatnih plaćanja i drugih benefita, postaju, za akademske prilike
enormno bogati u odnosu na ostale članove akademske zajednice, te kroz tu vrstu
pozicije moći dodatno izazivaju strahopoštovanje, ali i ostvaruju
pozicioniranja i izvan akademske zajednice, jer im taj „višak“ novaca omogućava
da se povezuju sa ostatkom lažne „društvene elite“, kroz druženja, pijanke,
teferiće, zajednička luksuzna ljetovanja i zimovanja, te demonstraciju pokazne
moći sadržane u mogućnosti apliciranja simbola sadržanih u posjedovanju
skupocjenih predmeta, nekretnina i slično.
Suština poremećaja u funkcioniranju
univerzitetske zajednice može se zorno predočiti primjerom segmenta koji se tiče
rada Senata, kao najvišeg tijela Univerziteta. Članovi Senata su dekani svih
fakulteta te po jedan predstavnik nastavno naučnog vijeća tih fakulteta, rektor
i pet prorektora, te predstavnici studenata univerziteta. Kod na primjer izbora
rektora, rektor ima pravo glasa iako on nije stalni član Senata već to postaje
tek funkcijom rektora na koju ga bira Senat. Za rektora također glasaju
prorektori, koje prema Statutu predlaže rektor, te imaju interesa da glasaju za
svog rektora, a ni oni nisu članovi Senata sem svojom funkcijom na koju ih bira
Senat, pri čemu će također nelegitimno glasati na izboru prorektora. Pri tome
se rektor ne bira na osnovu kvaliteta programa, koji je ponudio, niti na osnovu
kvaliteta svoje prezentacije, niti na osnovu akademskog, znanstvenog, niti
menadžerskog uspjeha ili kompetencija, već samo na osnovu toga, koliko je
rukica obezbjedio lobiranjem, odnosno obećanjima datim u četiri oka, onima koji
imaju pravo glasa. Ovakav način biranja rektora je više nego diskutabilan, jer
«vrišti» sukobom interesa i nelegalnošću glasanja rektora i prorektora.
Sporno je također i glasanje
predstavnika nastavno naučnih vijeća, koji glasaju tajno, te se ne zna kako su
glasali, a i da je javno glasanje, ne bi bilo legitimno, jer oni ne pitaju NNV
fakulteta, kojeg prestavljaju, kako da glasaju, već glasaju po svom nahođenju,
odnosno u skladu sa dogovorom, koji postignu sa stranama, koje lobiraju za
njihove «podignute rukice». Sporni su i glasovi studentskih predstavnika, kojih
ima tri, s obzirom da se i njih lobira, namjesto, da su oni otišli u svoju bazu
po mišljenje, odnosno da su pitali studente, koga oni žele za rektora.
Kako je vidljivo iz svega, izbor čelnog
čovjeka i kasnije njegovih poboćnika je više nego upitan sa aspekta
legitimnosti i legalnosti sprovedbe, a sve je očito usklađeno «i teorijom i
praksom» sa potrebama i interesima akademskih «odabranika», koji su političke
principe preslikali u akademsku zajednicu, za svoj interes a u skaldu sa političkom
i njihovom potrebom, da se sistem, takav, kakav je, slučajno ne koriguje i ne
mijenja.
Taj sloj akademske zajednice, ne samo,
da je instaliran od strane političkih struktura mimo svojih stvarnih kvaliteta,
već on dugoročno nema znanstveog uratka, jer bavljenje svim tim igrama moći, ne
ostavlja prostora za intelektualni rad, istraživanje i publiciranje. Oni svoje
bibliografske reference uglavnom lažiraju, plagiraju, objavljuju u „suradnji“
sa više drugih koautora, koji ih dopišu, ili pak za njih istražuju i te radove
pišu drugi, koje oni plate iz svojih finansijskih viškova.
Takvi, dakle ne samo da nemaju potrebe
niti želje da kritiziraju i mjenjaju postojeće društvo, koje ih je stvorilo i
pozicioniralo i bez kojeg ne bi bili to što jesu, već niti ne doprinose
znanstvenom razvoju, jer ili nisu za to sposobni ili ih to ne zanima s obzirom
na druge vrijednosti, koje su im prioritet, poput novca, moći i uticaja. Oni su
ti koji narušavaju ugled akademske zajednice u cjelini, uništavaju povjerenje
zajendice kroz evidentne afere, koje prenose mediji, kao i krivične istrage i
procese, koji se s vremena na vrijeme selektivno pokreću protiv njih, te uglavnom
nikada ne dovršavaju, već samo imaju funkciju toga, da ih se stavi pod
političku kontrolu, kojoj su izmakli.
Teško je u jednom pisanju obuhvatiti
sve nedostatke i neregularnosti, koje odlikuju našu akademsku zajednicu, ali
cilj i nije bio, da se ona, na taj način, do kraja ogoli, već da se ukaže na
njenu odgovornost za stanje u društvu! Akademska zajednica, a prije svega
univerzitet kao njeno središte, koje doživljavamo u svjetlu moralno potentnog
izvora, mora se okrenuti svojim idealnotipskim temeljima, glasno progovoriti o
svojim nedostatcima, ukloniti ih, povratiti povjerenje šire zajednice, te
krenuti tako reformiran u proces kritike i izmjene postojećeg društva!