Mirko Šarović, predsjednik SDS-a prilikom popunjavanja
imovinskog kartona nije prijavio dva stana i tri parcele u Beogradu. Ovo je
prošle sedmice objavio CIN.
Šarović se naknadno pravdao da pola od toga nije istina i da
on, odnosno njegova supruga nisu bili vlasnici tih nekretnina u vrijeme
popunjavanja imovinskog kartona, ali bezuspješno. Jer, dokumentacija govori
drugačije. Pojednostavljeno, Šarović je nakon što je uhvaćen da je propustio
istinito popuniti imovinski kararton nastavio da obmanjuje javnost.
Naravno, sve ovo ne bi bio veliki problem da je Šarović
jedini. Ali, u BiH je takva praksa da veći dio političara svjesno kriju imovinu
koju posjeduju od javnosti.
Političari u BiH već godinama popunjavajući imovinske kartone trude se da sakriju jahte, stanove, poslovne prostore i zemljište
Čak i kad napišu u imovinskim kartonima šta
posjeduju, nerijetko se dešava da umanjuju vrijednost te imovine.
Dobar dio njih koji svoje nekretnine ili ušeđevinu kriju kao
zmija noge sve zaradio radom isključivo u politici, iako se mnogima iznos
zarađenog ne poklapa sa milionskim vrijednostima imovine.
I uopšte, zašto političari kriju i lažu o svojoj imovini?
Srđan Traljić iz Transparency Intenrationala kaže da je generalni
problem kod imovinskih kartona što trenutno CIK nema mehanizama da provjerava
tačnost podataka koje naši političari navode.
“Izborni zakon BIH
predvidio je da izabrani zvaničnici, kad preuzmu mandate, popune
formular i navedu imovinsko stanje za sebe, kao i za članove uže porodice ali
tu se priča završava. Zakon predviđa da se ti podaci dostave ali niko ne
provjerava niti postoje bilo kakve sankcije za neprijavljivanje imovine”, kaže
Traljić za BUKU.
On dodaje da se prethodnih godina sve svodilo na
istraživačke priče pojedinih medija koji su dokazivali da podaci koji se navode
nisu tačni.
“To se mora urediti jer ukoliko imovina funkcionera ne
odogovara prijavljenim prihodima istražni organi se trebaju tim baviti.
Transparency Intenrational se zalagao da se i
Zakonom o sukobu interesa BiH omogući da i nezavisna Komisija za
odlučivanje o sukobu interesa dobije mehanizme provjere tačnosti tih podataka
posebno u domenu svog rada”, rekao je Traljić.
Najveća istraživanja u oblasti imovine koju kriju i
neprijavljuju političari proteklih godina radi Centar za istraživačko
novinarstvo. Oni su tako prije nekoliko dana otkrili i nekretnine Mirka Šarovića. Zamjenica glavnog urednika Mirjana Popović za Buku kaže da je osnovano pretpostaviti
da političari imaju različite razloge za sakrivanje, umanjivanje i generalno
laganje o svojim nekretninama.
“Kod jednih je riječ o bahatosti i potpunom odsustvu
odgovornosti prema građanima jer znaju – potvrdile su im decenije takvog
ponašanja na funkcijama – da ih niko neće kazniti zbog ignorisanja zakona – ni
institucije ni birači. Drugi ne žele da se zna, priča ili, u najgorem slučaju,
propituje njihova imovina jer su je stekli na problematičan način. Treći
jednostavno zaborave, posebno kad je riječ o “sitnijim” nekretninama,
poput garaža, garsonjera ili placeva, koje su kupili ili stekli na drugi način.
Svima je zajednička sve veća, neprihvatljiva i nevjerovatna količina drskosti
prema građanima i insitucijama, koje u cijelom procesu ostaju otužni nijemi
posmatrači!, kaže Popović.
U drugim zemljama, svjedočili smo takvim slučajevima nedavno
i u Hrvatskoj, visoki funkcioneri, članovi vlade daju ostavke, ostaju bez
pozicija zbog lažno prijavljenih imovinskih kartica. U BiH ipak odgovornosti
nema.
“Za takvu odgovornost su potrebne lične i sistemske
pretpostavke: vaspitanje koje vas nauči da priznate grešku, izvinite se i
zamolite za šansu da je ispravite, sistem sa stvarnom političkom konkurencijom
koja će vrebati i ukazivati na greške oponenata, javnost koja će insistirati na
sankcionisanju nelegalnih i nemoralnih ponašanja svojih političara te,
nemjerljivo važno, institucije koje će raditi svoj posao ‘ni po babi, ni po
stričevima’. Gledajući iz naših cipela, to izgleda zaista nemoguće, zar ne? To
je zato što su nas naučili da tako mislimo. A istina je da ništa nije nemoguće”,
kaže naša sagovornica.
Prema njenom mišljenju, ako neko laže da nema imovinu u
inostranstvu vrijednu milion maraka, pa novinari otkriju da je slagao, to
svakako treba da bude crveni alarm za momentalnu istragu, a potom i sankciju
bez odlaganja.
“Kada u državi ne postoji zakon koji bi omogućio takav
mehanizam, onda državom i svim njenim dijelovima rukovode nedobronamjerni
pojedinci fokusirani na odbranu laži i napad na istinu”, kaže Popović i dodaje
da država može odmah uvesti kontrolu onog što političari prijave. Naravno, ako
to želi.
“Ali, ako država sa arsenalom institucija koje su uduplane
na nekoliko nivoa još nema način da obaveže grupu ljudi da jednom ili dvaput
tokom mandata provjeri da li su političari prijavili svu imovinu, onda ona to
ne želi uraditi. Dakle, može, ali neće. Građani moraju početi cijeniti sebe,
svoj glas na izborima i uticaj u političkim odlučivanjima. Moraju početi
tražiti objašnjenja od svojih političkih predstavnika za laž, neistinu ili prilagođenu
poluistinu jer se u suprotnom ništa neće desiti. Tokom prethodnih 13 godina se
kontrolom prijavljene imovine političara intenzivno bave novinari Centra za
istraživačko novinarstvo (CIN) i o svim saznanjima obavještavamo javnost koja
je navikla da nama, umjesto institucijama, javlja sve informacije o sumnjivoj i
sakrivenoj imovini političara. Jednostavno, ljudi ne vjeruju insititucijama i
to se mora promijeniti”, kaže Popović.
Dok se to ne desi političari će se i dalje bogatiti bez
pokrića i skrivati svoju imovinu.
A kolika je zapravo ta imovina možda najbolje ilustruje
nezaboravna izjava Nikole Špirića koji na pitanje “Da li ste vi milioner?” prvo
odgovara nevješto: “Ne znam”, a zatim dodaje: “Mislim da nisam, ali ako se
sabere pokretna i nepokretna (imovina) malo ih je koji nisu. Malo!”