Na Srđana Puhala se stuštila sva sila bošnjačkog nacionalizma zbog jednog,
prije svega razumnog, poziva, da se dokaže da je broj ubijene djece u Sarajevu
1601 ili da se prestane koristiti taj broj. Iako je Jasminko Halilović, osnivač
i direktor Muzeja ratnog djetinjstva, o istom problemu pisao još prije deset
godina, ništa se u međuvremenu nije desilo osim što je ovih dana taj njegov
tekst volšebno iščezao sa jednog sarajevskog portala.
U javnom prostoru duže od dvadeset godina svi u glavnom gradu su se
uhvatili broja 1601 i jednako ga koriste i političari i „predstavnici“ žrtava,
ali i medijski, kulturni i društveni radnici (sjetite se 1600 malih stolica u
Sarajevskoj crvenoj liniji), a pogotovo običan svijet po društvenim mrežama i
sijelima.
I šta ćemo sad? Nastaviti kao srpski nacionalisti guslati o 700 hiljada ubijenih
Srba u Jasenovcu ili se prihvatiti posla i utvrditi stvaran i precizan popis
žrtava, ne samo djece nego i svih drugih kategorija žrtava.
Sudeći po tome kako smo se prema prošlosti i popisima žrtava odnosili u
prethodnih 30 godina neće samo ubijena djeca u Sarajevu doći u pitanje. Mnogo
je takvih pojava, od bacanja tri hiljade ruža sa višegradske ćuprije pa da
okruglih 700 ubijenih logoraša Omarske. Primjećuje se tu neka matematička
logika, kada se u Višegradu pomnože žrtve sa brojem tri dođe se do tri hiljade
ruža, u Sarajevu do 1601 ubijenog djeteta, a onda tim slijedom i do 200 hiljada
žrtava u Bošnjaka na čemu je dugo insistirala sarajevska naučna i politička
zajednica.
Zabrinjava to što su u napadima na Srđana Puhala najglasniji oni kojima
je posao da se bave utvrđivanjem i prezentovanjem činjenica koje niko nikad
neće moći dovesti u pitanje jednim tekstom i pitanjem na društvenim mrežama.
Naročito upadaju u oči salve uvreda koje dolaze od direktora Memorijalnog
centra u Srebrenici i nekih pojedinaca iz naučnih instituta u Sarajevu. Oni se
sudeći po onome kako pišu ne kane dozvati pameti i ozbiljnim naučnim pristupom
potkrijepiti sve brojeve i žrtve u zadnjem ratu u BiH, nego nastaviti po
starom, sa minderluka odapinjati strelice na svakog ko se usudi da pita, da
uputi kritiku na izostanak nauke, struke, logike i utvrđenih činjenica o
nedavnoj prošlosti.
Teško je odgonetnuti da li to rade namjerno, sa nekim planom, nametnutom
strategijom od strane neke politike, ili je to proizvod poslovične
neodgovornosti naspram istorije?
Mi smo u Prijedoru pokušali biti drugačiji, već od 1996. godine smo
nastojali doći do valjanog popisa tada nestalih osoba. Uložena je energija i
vrijeme desetina ljudi da se podaci prikupe i obrade. 1998. godine smo objavili
prvo izdanje knjige nestalih a potom i drugo 2000. godine, te završno treće
2012. godine. Zanimljivo da su na promociji drugog izdanja knjige nestalih
2000. godine u Sanskom Mostu prisustvovali i predstavnici Instituta za
istraživanje zločina protiv čovječnosti iz Sarajeva kojeg je tada vodio Smail
Čekić. Dr. Bećir Macić nam je tada pročitao obraćanje u kojem je iznio
„podatak“ da je u Prijedoru ubijeno 20 hiljada civila. Na promociji knjige u
kojoj smo mi laici i volonteri prikupili podatke za 3227 imena i što se
pokazalo da je u velikoj mjeri vjerodostojan broj, naučnik sa do tada brojnim
objavljenim radovima je mrtav hladan iznio cifru skoro sedam puta veću. Kako
tada tako do danas, nauka u Bosni i Hercegovini nije bila od koristi da
naučimo, razumijemo i shvatimo šta nam se to desilo devedesetih.
Nepopravljivu štetu su već nanijeli, u procesu koji je vođen pred
Međunarodnim sudom pravde, u tužbi protiv Srbije, bošnjački „stručnjaci“ i
pravni zastupnici su iznosili nevjerovatne brojke, da je u Prijedoru ubijeno 10
hiljada civila, da je samo u selu Hambarine ubijeno 800 ljudi, da je u logoru
Trnopolje svakodnevno ubijano 50-60 ljudi i tako redom. Taj voz je propušten
zahvaljujući „ekspertima“, a ako se ništa ne promijeni u odnosu ovdašnjih
institucija i nauke nad kojom kontrolu ima vlast, istina o ratu će se izgubiti
i na sudu istorije a ne samo u poznatoj tužbi pred najvišim međunarodnim sudom.
Srbijanska strana je na istom suđenju iznijela podatke da je u Prijedoru u
različitim okolnostima uključujući i razmjenu vatre stradalo do 1000 ljudi.
Kada neki budući naučnik uzme u obzir izvore obje strane, srbijanske i
bosanske, uzeće kao mjerodavan broj od hiljadu a ne deset hiljada jer je taj
broj bliži istini. A stvarni broj, onaj od 3176 se u tom suđenju niti ne
pominje. Taj broj neće biti nikom relevantan jer iza njega ne stoji valjana
institucija već nekoliko entuzijasta iz nevladinog sektora.
Godinama upozoravam ljude iz Prijedora, naročito one koji se vole
isticati da su „predstavnici žrtava“, da koriste isključivo provjerene podatke
i da ne uvećavaju brojeve ili pogrešno interpretiraju sudskim putem utvrđene
činjenice. Dugoročno se to ne isplati i nanosi veću štetu suočavanju od onih
koji negiraju ili osporavaju činjenice i brojeve. Srđan Puhalo je u najboljoj
namjeri skrenuo pažnju Sarajlijama da se ne služe neprovjerenim i
nepotkrijepljenim brojevima. Malo prostora ostaje za nadu, da će ova mučna
nemoć u kojoj su se našle Sarajlije da objasne otkud im broj 1601, urazumiti
one koji će ove godine, zbog jubileja možda i više, isticati u medijima brojeve
vezane za Prijedor. 2011.godine. kada sam pozvao predstavnike više organizacija
da se udružimo radi obilježavanja 20 godišnjice, na jednom od prvih sastanaka
sam iznio podatke sa kojima sam raspolagao i rekao im, hajdemo o ovome
raspravljati tri dana ako treba ali kad odavde izađemo da se svi držimo istih
brojeva. Tada se prihvatio konačan broj od 3176 ukupno ubijenih Prijedorčana,
od čega 256 žena i 102 djece. Ti brojevi su manje više opstali deset godina,
ali tu i tamo neki zlonamjernik kad dobije prostor u medijima poveća broj pa
kaže „više od četiri“, nekad i „više od pet hiljada“. Neki sa ozbiljnošću tvrde
da je taj broj sigurno veći od 3176. a ne nude niti jedno novo ime koje nije
već upisano. Takvi su najglasniji kad se neki lucidni Puhalo drzne da uputi
najnormalnije moguće pitanje, otkud vam broj koji koristite.
Zašto preuveličavati broj žrtava? Zar je nekome malo 3176 i volio bi da
je više ubijenih u Prijedoru? Ili onih 524 imena na spomeniku ubijenoj djeci
Sarajeva? Zar je to malo, možete li vi uopšte zamisliti koliko je to mnoštvo,
524 mrtvih mališana? Zar nije odnos srpskih nacionalista i pojedinih
ostrašćenih političara prema brojevima u Jasenovcu više nego mjerodavan da to
nigdje ne vodi osim u negiranje i besmisao žrtve kao takve?
Ako se ovo pitanje koje je postavio Srđan Puhalo, ne shvati dobronamjerno
u Sarajevu, u gradu gdje još jedino postoje kakvi takvi naučni i materijalni
potencijali, i ako se tamo institucije ne prihvate ozbiljno popisa žrtava i
utvrđivanja svih drugih činjenica koje nisu obuhvaćene u sudskim postupcima, onda
ne znam kakve šanse u suočavanju imamo mi u malim sredinama poput Prijedora.
tekst preuzet sa portala Prometej.ba