Trudim se da
stanem u te tuđe cipele, da se presvućem na tren u kožu drugog.
Čovjek je biće sposobno za refleksiju,
sposobno da zamisli postojanje druge perpsektive, pozicije drugog. Sposoban je
zahvaljujući refleksiji, da dohvati činjenicu o postojanju razlike između svoje
svijesti i svijesti drugog, razlike i suprotstavljenosti, između svojih
iskustava i na njima temeljenih razumijevanja i tumačenja stvarnosti i onih
koje je formirao neko drugi. Čovjek je sposoban, kao vrsta za te uzvišene uvide
i komparaciju na osnovu njih i umanjivanje te razlike na osnovu razumijevanja,
ali to ne znači, da tu sposobnost koristi. Tako mi, večinu svog postojanja
nikada nismo posegnuli za tim savršenim alatom, koji čovjeka približava
Apsolutnom Drugom. Večina nas, uvijek polazi iz svoje pozicije i ostaje u njoj,
te rigidnom perspektivom, egocentrično ustrajava na isključivosti, JA slike
svijeta.
Čovjek je biće sposobno za empatiju,
izuzev onih rijetkih, što se rađaju sa defektom u tom području, ali ta sposobnost
da suosjeća ne znači da će zbilja suosjećati i da će taj proces funkcionisati u
svojoj sveukupnosti. Empatija je koncept, koji tako često susrećemo u
suvremenom društvu, kao svehvaljen i svepreporućiv recept za uklanjanje svih
zala mikro i makro zajednice ljudi. Koncept iz kojega proizilazi univerzalna
moralna konstanta principa; „Ne čini drugome ono, što ne bi želio, da drugi
tebi čine!“. No ta „moćna“ empatija, kakvom je se prikazuje, detaljnije
analizirana, otkriva se kao prevara. Naime, čovjek je sposoban za suosjećanje,
ali samo sa onim sa kime osjeća bliskost, sa kime dijeli prostor značenja,
srodnosti, pripadnosti. Stoga, uglavnom nema empatije u večini europske,
bjelačke. krišćanske populacije, za ubijenu semitsku, muslimansku djecu Palestine,
niti empatije arapskih bogatih muslimana, za siromašnu, progonjenu i ubijenu
braću, muslimane, diljem svijeta. Nema suosjećanja, u večini slučajeva, kod
bjelaca, za pretučene crnce, niti obratno. Za empatiju treba minimum osjećaja,
da pripadamo istom imenitelju!
Tako, kad realitetom negativne povratne
informacije iz stvarnog života eliminišemo uvide, što proizilaze iz moći
refleksije i empatije, pa prihvatimo činjenicu, koja se svodi na to da prosječan
čovjek uvijek polazi od sebe i uglavnom ima razumijevanja i suosjećanja samo za
sebe, onda nije čudo, što nam svakodnevnica vrvi nedostatkom osjećaja, za to,
kako se osjeća onaj „drugi“, kad mu svojim govorom, pozdravom, odjevanjem,
nakitom ili ponašanjem i držanjem, šaljemo poruku da se nalazi u okruženju
kojem ne pripada prema svom svjetonazoru, religijskoj, nacionalnoj ili
ideološkoj pripadnosti. Neki će reći, kako liberalna društva, a mi valjda
slijedimo viziju budućeg potpadanja u okvire takvog društvenog funkcioniranja,
ostavljaju slobodnim prostor pripadanja, tolerirajući svaku od „drugojačiosti“,
sve dok ona ne ugrožava druge. Tačno je, da liberalna demokracija, tolerira i
prihvata sve manifestne i potencijalne posebnosti ljudskog priklanjanja i
nepriklanjanja kolektivitetima, ali istovremeno zadržava obavezu, da se niti
jednom od njih ne približava, odnosno da se ne poistovjećuje sa njima, ostajući
neutralnom, kako bi svi imali u njoj svoje mjesto pripadanja, društvenom
identitetu! Stoga, to društvo za sve, mora biti neutralno po pitanju bilo kakvih
nosilaca značenja, koji bi ukazivali na ideološku, ili neku drugu, pripadnost
kolektivitetu.
Bilo kakvo eksponiranje simbola
pripadanja, jednoj zajednici suprotstavljenoj drugoj, posebno je opasno za
rovita društva poput našeg, koje je ne tako davno (možda hronološki davno, ali
nedavno u svijesti i emocionalnom sjećanju populacije), izašlo iz perioda
krvavih sukoba označenih tim kolektivističkim imeniteljima razlika. Uvijek je,
pri tome, najranjivija, kroz pojavu tih simbola, ona ljudska skupina, koja je u
očitoj manjini, daleko od pozicija moći. Za osjećaj ugroženosti pritiskom, koje
označitelji kolektiviteta vrše na druge, koji tim kolektivitetima ne pripadaju,
ne možemo pitati one, koji su u večini, već isključivo one u manjini. Tako, za
bošnjačke osjećaje tereta „nepripadanja“, moramo pitati banjalučke, dobojske,
zvorničke Bošnjake, za srpske osjećaje, zeničke i sarajevske Srbe, a za
hrvatske osjećaje sarajevske, bugojanske i zeničke Hrvate! Na žalost, mi ih ne
pitamo, već u njihovo ime svjedočimo, a kada sami progovore, njihove osjećaje
negiramo i niveliramo.
Kao dobar primjer poslužit će susret sa
činovnikom u jednom pedagoškom zavodu u Republici srpskoj. Direktor tog zavoda
me primi na razgovor, a ja ne mogu da skinem pogled sa ogromnog krsta na
njegovim prsima, niti da se otmem dojmu, da se nalazim negdje gdje mi nije
mjesto, mada je to javna ustanova, u službi svih građana. Osjećao sam se užasno
neprijatno. Pomislih, da se sigurno, još ružnije, osjećaju djeca bošnjačke
nacionalsnosti i njihovi roditelji, povratnici, kad se susretnu sa direktorom
zavoda, koji kordinira javnom politikom u sektoru obrazovanja obaveznog za sve,
sa obavezom za sve! Možda će neko reći, da sam primitivan i zaostao, te kako
sam ja nacionalista, kojem smetaju simboli drugih, ali činjenica je da sam se
ja tako osjećao, a tu činjenicu bi, oni u večini trebali prihvatiti i
poštovati. Nije u redu, da neko ko je na javnoj poziciji, namjenjenoj služenju
interesima i potrebama svih građana, bude označen simbolom, koji potencira
razliku, jer to šalje poruku da nama Bošnjacima tu nije mjesto, da nismo u
svome i među svojima.
„Ono đubre pak od Kljujića, ne bavi se
time, već mu smeta „naša“ fina, kulturna i čestita bula, na mjestu ministrice
obrazovanja!“