Vodene kozice su dobro poznati primjer. Uzročnik tih mjehurića na
koži koji svrbe je jedan od devet poznatih virusa herpesa kojim se mogu
zaraziti ljudi: varicella zoster virus (VZV). On je raširen po cijelom
svijetu, a vodene kozice su prije svega poznate kao dječja bolest. Djeca
ju većinom prebole bez većih posljedica, eventualno im ostaju mali
ožiljci na koži od grebanja. No virus – ostaje.
Varicella zoster virus ulazi u nakupine živčanih stanica, takozvane
ganglije. On se može ponovno aktivirati nakon više godina ili čak
desetljeća i uzrokovati zaraznu bolest herpes zoster.
Osim VZV-a, u obitelj virusa herpesa spadaju i virusi herpes simpleks
tipa 1 i 2. Oni su dobro poznati širom svijeta, jer uzrokuju pojavu
bolnih mjehurića na usnici i genitalni herpes. I citomegalovirus (CMV)
je široko rasprostranjen te može uzrokovati teške komplikacije i
oštećenja organa, prije svega kod ljudi sa suprimiranim imunitetom.
Epstein-Barr virus (EBV) i herpes virus povezan s Kaposijevim sarkomom mogu pak uzrokovati nastanak tumora.
„Najvažnije
kod virusa herpesa je da oni nakon primarne zaraze čitav život latentno
ostaju u tijelu”, objašnjava Lars Dölken, virolog sa Sveučilišta u
Würzburgu. On zajedno sa svojim kolegama želi otkriti koji se mehanizam
skriva iza ponovnog buđenja virusa, pa zato proučava humane herpes
viruse tipa 6A (HHV-6A). On i njegov tim objavili su rezultate svoje
studije u stručnom časopisu Nature. Oni su otkrili do sada nepoznati
stanični mehanizam pomoću kojeg se virus ponovo budi.
Virus čeka na povoljnu priliku
Tko se prvi
put zarazi virusom herpesa često to ni ne primijeti. Probleme većinom
stvara ponovna reaktivacija virusa. On za to često koristi fazu u kojoj
se imunitet neke osobe ionako bori protiv drugih uzročnika bolesti. To
može biti prehlada, ali i jaki tjelesni i psihički napori. Posebno su
pogođeni ljudi s HIV-om ili transplantiranim organima.
HHV-6A
ulazi u genom ljudske stanice i tamo ostaje u latentnoj fazi sve dok mu
se ne ukaže dobra prilika za ponovni napad i razmnožavanje. Tada jedan
određeni mikro RNK reaktivira virus.
„Skoro svi virusi herpesa
stvaraju vlastite mikro RNK koji su za viruse posebno važni. No ne
postoji primjer virusa herpesa gdje je mikro RNK tako fundamentalan”,
kaže virolog Dölken. „Ako isključimo te virusne mikro RNK, onda je virus
– pomalo pojednostavljeno rečeno – mrtav.”
Virusni mikro RNK kao pomagač
Mikro RNK, za
razliku od primjerice mRNK, nije zadužen za prenošenje plana za
proizvodnju proteina. Ona se ubraja u nekoridajuće RNK. Umjesto toga
virusni mikro RNK zadire u metabolizam određenih ljudskih mikro RNK i
koči njihov razvoj.
Posljedica je smetnja u proizvodnji tzv.
interferona tipa I. To su prirodni proteini koji proizvode stanice
imunološkog sustava kao odgovor na, primjerice, pojavu virusa. „No to
sigurno nije jedini mehanizam koji je ometen”, kaže Dölken. I dodaje da
su svojim istraživanjima tek na početku.
Virusni mikro RNK
omogućava virusima herpesa izbjegavanje imunološkog sustava, točnije
rečeno B- i T-stanica koje eliminiraju zaražene ljudske stanice. Te
stanice prepoznaju strane proteine, primjerice jedan virus.
„No
virusi herpesa uspijevaju uz pomoć RNK preprogramirati stanice domaćina i
upotrijebiti ih u svoju korist, bez da naš imunološki sustav dobije
šansu prepoznati te stanice kao zaražene”, objašnjava njemački virolog.
Od COVID-a 19 do herpesa i long COVID-a?
Otkriće jednog odlučujućeg virusnog mikro RNK znanstvenicima nije samo omogućilo sprečavanje reaktiviranja virusa herpesa.
Te
spoznaje i daljnja istraživanja bi također mogli pomoći i u
reaktiviranju latentnih stanica u tijelu koje bi imunološki sustav onda
mogao prepoznati i učiniti neškodljivima. „Prije transplantacije organa
bilo bi dobro moći isključiti stanice zaražene virusima herpesa”, kaže
Dölken.
On
i njegovi kolege mogli bi svojim istraživanjima doprinijeti i
rješavanju jednog drugog problema: takozvanog long COVID-a ili
post-COVID sindroma. Budući da virusi herpesa često napadaju ionako
oslabljeni imunološki sustav znanstvenici sumnjaju da oni sudjeluju i u
različitim slikama bolesti kod pacijenata s long COVID-om.
No još
uvijek ima više pitanja nego odgovora. Ali barem je sada poznato
nekoliko glavnih „osumnjičenika”, među kojima je i HHV-6.