Molim te da prije nego me osudiš ipak
tekst pročitaš do kraja, jer možda u mojim ličnim razlozima pronađeš tvoje
lične razloge!
09.06. sam napunio 50 godina! Kažu da
je to posebno nešto kad proslaviš 50-i rođendan! Nisam primjetio. Sve je isto
kao u proteklih 30! Razlika je u količini gorčine, što se nakupila za ove tri
decenije.
Nisam od onih tipova, što sa sjetom
gledaju na prolaznost života. Vjerujem da sam mogao više ali i ovako sam dao
preko očekivanja, mimo onoga što su za mene planirali, oni što odlučuju o nama
po bosanskim kasabama. Ta „siva eminencija“, „vlast iz sjene“, kako ih drugi, a
i oni sami sebe rado zovu, uzeli su nama svima mjeru i unaprijed sašili odjela
prema dodijeljenim ulogama. Kad god neko od nas iskoči iz tog njihovog voza, pa
pokuša mimo konduktera sebi odrediti vagon i sjedište, oni sazivaju „divanska
prela“ i vode duge i ozbiljne rasprave o tome, šta činiti sa tim ambicioznim i
drskim neposlušnikom.
Ponekada ti pošalju nekog
„dušebrižnika“, kojem je zadaća da te upozori, „da nije tvoje vrijeme“, da
„trebaš biti strpljiv“, da „ne zatvaraš vrata guzicom“ i td. Pri tome ne kaže
niko da su ti sva vrata zatvorili, jer nisi bio njihov igrač i da svi po tebi
„pišaju“, jer te „niko“ ne štiti. Pri tome ne kaže niko, da se tvoj rad, tvoje
znanje, tvoj doprinos zajednici cijene, već ti se kaže, javno u lice ili tajno
iza leđa, da „nikada ništa nećeš biti dok se oni pitaju“.
Tako iz godine u godinu, gubiš elan,
ambiciju da pokušavaš postići nešto izvanredno! Pišeš i istražuješ, jer to
voliš, jer je to dio tvoga bića, smisao tvog postojanja, ali je taj rad sve
površniji, čisto da zadovolji tvoju znatiželju, jer te boli, što ta tvoja djeca
začeta u ljubavi sa istinom, nikada neće vidjeti „svjetlost dana“! Boli još
više, jer svjedočiš tome da „podobni“ dobijaju fondove, poticaje za izdavčku
djelatnost, finansiranje kvazi- istraživačkih projekata, a tvoje ideje
propadaju i zastarijevaju, jer kako da poletiš svezanih krila! Za nauku i
umjetnost trebaju ideje, trud i znanje, ali trebaju i novci, a njih nema za
„slobodne mislioce“ što tjeraju „pravdu“ i „istjeruju krive Drine“.
Gnjevna je na mene SDA garnitura, što
pljujem po njima bez razloga. Nisu pitali ili ih suštinski ne zanima, jer da su
pitali znali bi da je puno razloga. Znali bi da su njihovi „podobnici“ 20
godina pišali po meni, ponižavali me i vrijeđali, marginalizirali me i
izolirali, uskraćivali mi sve ono što su drugi u mojoj poziciji profesora bez
muke dobijali!
Ako ih zanima, odakle moja mržnja prema
njima, nek pitaju svog direktora Doma Zdravlja Alića, zašto je odbio razgovor
za posao sa mnom kada sam sekretarici na pitanje: „Pita direktor, ko je Vaš
otac!“ odgovorio: „Moj otac je za Vašeg direktora nepoznat! Zašto je to
bitno?“. A imao sam bebu kući, kojoj nisam imao novaca kupiti Aptamil i Pampers
iako sam bio svršenik studija Psihologije sa prosjekom gotovo 9, što je u to
vrijeme značilo nešto! Ako ih zanima zašto su meni oni uzrok sveg zla nek
pitaju svog pulena Jaganjca, koji mi je u razgovoru za posao rekao: „Takvog
čovjeka trebamo u MUP-u, ali znaš moram neke ljude počastiti, da bi se to
završilo!“ a ja da sam imao tih 10.000 KM otvorio bih pitaru pa bio svoj gazda,
koji psihologiju tumači redovnim gostima gratis, zbog njihove lojalnosti! A
imao sam malenu bebu kući!
Ako ih zanima zašto sam protiv SDA nek
pitaju svog rektora Durakovića, zašto je na prvoj sjednici Senata nakon
imenovanja smijenio me sa mjesta šefa Katedre za psihologiju, umanjujući budžet
moje tek rođene bebice, rođene za granapa, što bi naš svijet rekao! Dvoje djece
se školuje, žena mi ne radi, dobio bebu u poznim godinama i ti mi smanjuješ
platu!
Nek pitaju svog Dedića, šta je mislio
kada je rekao: „Ne možeš ti biti rektor! Vrijeme je da mi imamo svog čovjeka!“.
Nek pitaju svog Adilovića, zašto je deceniju dovodio honorarnog profesora iz
Sarajeva da predaje psihologiju odbijajući da meni da časove kao jedinom tada
doktoru psihologije u Zenici!
Ako zanima SDA odakle ta mržnja i
toliki gnjev, nek znaju da je sve krajnje lično, pa nek pitaju svoje lokalne
šerife, šta su htjeli reći sa tim „Tebe niko u akademskoj zajednici ne poštuje“
i kako su sve ponižavali „dobojskog došlju“, „kuferaša“, „pobjeglicu“ i kakve
su mu poruke slali!
Nismo mi svi spremni podviti rep kad se
na nas podvrisne! Nismo mi svi spremni pustiti da se po nama piša iz straha da
nećemo još i batine dobiti!
Ima nas, kojima inat kola venama!