Građani BiH u evropskom su vrhu po količini bačene hrane:
Šta možemo uraditi da se to promijeni?
Građani Bosne i Hercegovine u evropskom su vrhu po količini
bačene hrane. Prema posljednjem izvještaju Ujedinjenih nacija, svaki stanovnik
naše zemlje godišnje u prosjeku baci 83 kilograma hrane
Dok se hrana baca, s druge strane su oni koji nemaju niti
jedan obrok u toku dana, a u našoj zemlji otvorene su i prve javne kuhinje za
bebe.
Ekonomista Igor Gavran rekao je da bi bilo logično očekivati
visok nivo svijesti u Bosni i Hercegovini kada je riječ o bacanju hrane,
imajući u vidu aktuelno iskustvo velikog broja stanovnika koji žive u oskudici,
a u prošlosti je praktično cjelokupno stanovništva u ratu iskusilo glad i
neimaštinu, preživljavajući od humanitarne
pomoći.
“Nažalost, izgleda da se sve to prebrzo zaboravi i ignoriše,
čim smo došli do ovako poraznih podataka o bacanju hrane. Ova je svijest
značajna i s moralne, ljudske, pa čak i duhovne strane, jer bacati hranu koja
je neophodna za život, kojim mnogi oskudijevaju i u čiju proizvodnju je uloženo
mnogo rada i truda je na svaki način pogrešno i neprihvatljivo, za vjernike je
čak i grijeh. S ekonomske strane je štetno svako rasipanje resursa i
odbacivanje bilo čega sto ima upotrebnu vrijednost umjesto da se ona potpuno
Iskoristi, pogotovo što se stvaranjem otpada još dodatno kreiraju i nepotrebni
troškovi njegovog zbrinjavanja. Također u situaciji kada nam sve češće prijete
rizici nestašica hrane i ekstremnih poskupljenja, svako neracionalno trošenje i
bacanje hrane dodatno umanjuje njenu raspoloživost i stvara veću traznju pa
tako i pritisak na rast cijena”, rekao je za BUKU Gavran.
Dodaje da tek ako se svijest potpuno promijeni može se
očekivati poboljšanje stanja.
“Ako još u najranijem djetinjstvu i porodici steknete naviku
da cijenite hranu i ne bacate je to će biti mnogo jači poriv nego bilo kakva
kasnija kampanja. Naravno, za ovakvu promjenu svijesti potrebne su uglavnom
godine pa i decenije. Ipak, ukoliko imate efikasan i organizovan sistem kao u
NR Kini velike promjene se mogu ostvariti i mnogo brže, gdje je radikalna
kampanja protiv bacanja hrane koju je inicirao predsjednik države u kratkom
roku dala velike rezultate i izgradila percepciju svojevrsne nacionalne misije
u interesu cijelog društva sto upravo i jeste slučaj”, pojašnjava Gavran.
On napominje da je promjena svijesti jedino trajno rješenje,
mada bi ekstremno visoke cijene hrane kojima trenurno svjedočimo mogle takođe djelomično
doprinijeti da se smanji praksa bacanja hrane.
“Osim smanjenja količina odbačene hrane može se učiniti puno
više i na organizovanom prikupljanju i upotrebi organskog otpada poput hrane,
bilo za ishranu stoke kada je to moguće, ili za pravljenje komposta ili na neko
drugi nacin kojim se barem dio ovakvog nepotrebnog otpada može staviti u neku
korisnu funkciju”, kaže Gavran.
Milica Končar iz Centra za životnu sredinu kaže da je
važno podizati svijesti o ovom problem, jer je bacanje hrane iracionalno.
“Prvo nije humano jer i dalje imamo ogroman broj gladnih i neuhranjenih
ljudi. Drugo, količina resursa, rada i energije koja se uloži u proizvodnju
hrane je ogromna i ona se baca zajedno sa hranom. Trebamo biti svijesni da
hrana je mnogo skuplja nego što je mi plaćamo, jer njeni proizvođači najčešće
nisu pošteno plaćeni, pogotovo kada su u pitanju namjernice koje dolaze iz
zemalja trerćeg svijeta kao što je slučaj sa čokoladom. Bitno da se hrana ne
baca i zbog toga jer kod nas organski otpad još uvijek ide u miješani otpad.
Možda ljudi misle da hrana tj. organski otpad na deponijama pomaže u
razgradnji, ali upravo je suprotno. Hrana na deponijama između raznog drugog
otpada kao što je plastika i metal ostaje zarobljena, nema mikroorganizme koji
bi je razložili, a pod pritiskom drugog otpada nedostaje joj i kiseonik. Ova
situacija dovodi do toga da se hrana mnogo duže razlaže, a i kad se razloži
onda nastaje metan, vrlo zapaljiv gas koji izaziva požare na deponijama i
pogoršava klimatsku krizu”, rekla je za BUKU Milica Končar.
Kaže da je bacanje hrane nepoštovanje hrane i nedostatak
empatije i to je čak gora prijetnja od ekološke.
“Smatram da je uzrok takve situacije što smo odvojeni od
proizvodnje hrane. Nismo svjesni ni koliko je truda ni sredstava uloženo, a ako
uzimamo hranu u supermarketima ne upoznajemo ni ljude koji je proizvode. To
prilično otuđuje ljude od porijekla hrane, dok masovna proizvodnja hrane
slabijeg kvaliteta forsira, kao i svaka masovna proizvodnja, konstantu kupovinu”,
kaže naša sagovornica.
Da bismo smanjili bacanje hrane Milica kaže da moramo
razmišljati o količini hrane koja se pravi, a možemo planirati kupovinu,
“Zatim možemo planirati, spremati obroke i pravilno čuvati
hranu. Pored toga što se manje otpada stvara, smanjuju se i troškovi. I iako
nemamo i dalje poseban sistem za donaciju hrane, to ne treba da spriječi znači da svako induvidualno donira hranu koja
je upotrebljiva. Na kraju i kada se baca hrana onda je najbolje je razdvojiti
od ostalog otpada. Posebno preporučujem kompostiranje, gdje se od organskog
otpada pravi hranljiva materijala koja se može koristiti u baštama i cvijeću”,
zaključuje naša sagovornica.