Foto Baza
Medjutim, u konglomeratu sve te mržnje po svim
osnovama, budalaština raznog tipa i drugih svakojakih poganluka, ipak, kad se
malo pročeprka, mogu se, poput ćorave koke što nadje zrno, pronaći osobe
sličnih afiniteta, koje znaju šta su najosnovnije društvene norme ponašanja
ispod kojih se ne može i ne treba ići. Fine, uljudne. Kulturne. Divno druženje.
Razmjena vrijednih i pametnih linkova, muzičkih, književnih, filmskih
preporuka.
Stekao sam u posljednjih tridesetak godina dosta prijatelja
iz Beograda i Zagreba koji, recimo, nikad nisu ni postavili pitanje mog
porijekla i podrijetla. Ne znam da li oni uopšte znaju da sam skoro cijeli dio
svog formativnog života proveo usred jednog malog gradića u sjevernoj Bosni. I
zašto bi znali tako jednu nebitnu stvar. S druge strane, da na fejsbuku nema
ona rubrika gdje se u kategoriji “about” upisuje mjesto boravka i gdje neki od
njih to i popune ili stave neku frišku sliku iz svog grada, ne bih nikada ni znao da su oni stanovnici
hrvatske ili srpske metropole. Koga je to briga? I kome je to uopšte važno na
kraju krajeva?
Opa, čekaj malo majstore!
Bogami, ima nekih kojima je to itekako važno. Postoje tako
Beogradjani i Zagrepčani (o Sarajlijama ću neki drugi put) koji mjesto
sadašnjeg (ili bivšeg) prebivališta smatraju svetinjom kojoj mi ostali moramo
da se klanjamo i bespogovorno divimo.
Nikad se to direktno ne kaže, ali uvijek se može osjetiti ta
blaga arogancija i visina, skoro pa se može vidjeti to prijestolje koje su sazidali
u svojoj imaginaciji i s kojeg nas ostale posmatraju i promatraju bivši
sudržavljani.
Svi smo mi svoji, ima tu lijepog druženja i zezancije, ali osjeti
se ta neka tanka linija, nit koja nas u njihovoj percepciji razdvaja. Njih iz “Begiša”
i “Zagiša” koji su kao u čempionšipu i nas ostale, koji tavorimo u nekoj trećoj
ili četvrtoj ligi.
Još bi se to moglo nekako i probaviti da ti pojedinci imaju,
pored te svoje slučajne pripadnosti određenoj geografskoj dužini i širini na
Balkanu, još nešto što bi ih moglo dodatno okarakterisati i učiniti
zanimljivijim.
Isprva budeš pomalo zatečen takvim njihovim, da prostite,
kurčevitim pristupom. A onda se vremenom usudiš, udješ bojažljivo u neku
razmjenu, pokušavaš ostvariti dijalog. Spominješ literaturu. Od klasika poput
Crnjanskog, Kiša na jednoj strani i Krleže ili Kovača na drugoj. Pa ne dobiješ
nikakav odgovor. Ništa. Nemaju pojma. Pa onda pokušaš s novijom gardom, baciš
udicu, pomeneš Valjarevića, Arsenijevića, Novaka i Karakaša. Opet blijedi
pogledi. Ko da pominješ imena rukometnih reprezentativaca Najrobija.
Pustiš Haustor, Film, Partibrejkerse ili Idole. Gledaš hoće
li iko od njih mrdnuti. Ma kakvi. Oni traže Čolu, Bebeka i Žeru.
Predješ na daske što život znače. Pominješ Radovana i
Hamleta iz Mrduše Donje. Ništa. Jazavac, Kerempuh. Tišina. I onda nakon još nekoliko
praznih pogleda, dok navodiš neke kultne filmove BG i ZG režisera iz
sedamdesetih i osamdesetih, shvatiš da je to neprestano isticanje pripadnosti
Zagrebu i Beogradu u stvari jedino ono što oni i imaju, jedini adut koji mogu
da pokažu, broj na koji se klade, stari trik koji neprestano izvode.
I sve dok je tako, dok se držimo starih stereotipa, dok su
Slovenci škrti, Bosanci glupi, Crnogorci lijeni, a Srbi i Hrvati super kul i
seksi, sve je super.
I svi se mi kao strava razumijemo, približno smo ista
godišta, iste školske predmete učili, iste pjesme pjevali, iste knjige čitali.
Cijela Juga – jedna avlija.
A onda se vikendom okupimo, priroda, pijucka se pivo,
raspali se roštilj, povede se priča.
Ja nešto spominjem svoga pokojnog punca, Beogradjanin
upita:
–
Šta ti je to?
–
To ti je tast! – odgovaram.
–
Onda Beogradjanin nešto priča, spominje
boraniju. Zagrepčanin pita:
–
Šta je boranija?
–
Mahune
– odgovaram ja umjesto pripovjedača – Varivo od mahuna – dodajem poslije par sekundi.
–
Varivo je kuvano jelo, najčešće kuvano povrće,
prevodim Beogradjaninu i prije nego što zazine da upita oko toga.
Spominju njih dvojica nakon toga još bruku riječi…. budjav,
unčinkovito, zapeta, čimbenik, zaleđe, ratosiljanje, životopis, magnovenje.
Sve se to uredno prevodi jednom i drugom. Svojim frendovima i ortacima. Da
razgovor ne završi suv i nezačinjen, zapaprim i pobiberim ga povrh svega sa sevapom,
nafakom i sadakom. Pa im i to prevedem.
I sve hoću da ih pitam:
–
Koje je ovdje glup, majku vam poljubim, velegradsku?!
Ali ne pitam. Bojim se da ne nastupi kakav kalambur ili
igrokaz, da ne dodje, ne daj bože, do kakve furtutme. A ja sam po prirodi
miroljubiv čovjek.