Foto: Lična arhiva
Bojana Kukilo je diplomirana profesorica italijanskog jezika i književnosti, mlada evropska ambasadorka, živi u Laktašima i javnost informiše o problemima sa kojima se suočavaju transrodne osobe koje žive u BiH.
Bojana, ti si jedna od mladih evropskih ambasadorki, možeš li nam reći nešto više o ovoj svojoj ulozi?
Tako je, postala sam mlada evropska ambasadorica prošle godine, nakon što sam aplicirala za konkurs i bila izabrana. Svake godine se bira po 10 mladih iz svake od 6 država sa zapadnog Balkana, dakle sve ukupno 60. Uloga mene u sklopu ove mreže je da na neki svoj jedinstveni i originalni način doprinesem zajednici u kojoj živim. Svako od nas ima svoje prioritete, tako su nekima prioriteti životna sredina, kultura, sport a meni su ljudska prava, mentalno zdravlje, EU intengracije, mada trudim se da dam svoj doprinos na bilo kom polju gdje je to potrebno i gdje vidim sebe.
Kako gledaš na život u BiH, sa pozicije na kojoj si koji su najveći problemi za pripadnike LGBTIQ zajednice?
Život u BiH je sve samo ne lak i jednostavan. Ljudi koji su različiti po bilo kom osnovu, od nacionalne pa do seksualne, trpe posljedice i obično budu šikanirani od onog drugog koji pripada većini. Rekla bih da su najveći problemi LGBT+ osoba u BiH prvenstveno mentalitet ljudi jer od toga sve kreće. Tu dolazimo do pitanja vjera i religija i raznoraznih fanatika, kako ko gleda na neke stvari, pri tom davajući sebi za pravo da sudi drugima i bude svakodnevni komentator nečijeg života. Kad se pitanje vjera i religija upetlja u zone poslovanja, pored mentaliteta koji sam pomenula, dolazimo do krhkog sistema zapošljavanja gdje ne postoji prostor za različitosti. I kad se mlada osoba nakon srednje škole ili fakulteta, nađe u fazi traženja posla a pri tom je kvir, dolazi do strmoglavog suočavanja sa stvarnošću. To znači da ako ste feminizirani gej muškarac ili trans žena, obično ćete u većini slučajeva biti odbijeni za neko radno mjesto, bez obzira da li ste vi kompetentni ili ne. Niko neće reći da vas ne želi u svojoj firmi zato što ste gej ili trans žena, ali sudeći po dosadašnjim iskustvima obično to bude jedan od razloga. Navela sam zapošljavanje kao jedan od većih problema s kojima se susreću lgbt+ osobe, jer je pitanje egzistencije, ali tu postoji i ogromna diskriminacija od škole do učešća u nekom programu, da budete dio nečega i da se osjećate prihvaćeno.
Na koji način mladi mogu postati dio mreže mladih evropskih ambasadora i šta im se u okviru te mreže nudi?
Mladi se mogu prijaviti na otvoreni konkurs koji traje do kraja ovog mjeseca, dakle 30. juna. Ovo je odlična prilika da se mladi sa zapadnog Balkana prije svega upoznaju, zatim dijele iskustva i životne priče, putuju i stiču znanja i vještine. Lično sam se dvoumila da li da se prijavim i budem dio ove priče ili ne, a sad mogu reći da se ne kajem što sam napravila taj korak jer ova mreža nudi bezbroj mogućnosti, svakako benefite a nikako štetu. Svako od mladih evropskih ambasadora ima priliku da svoje inicijative i prijedloge prijavi koordinatoru države iz koje dolazi te samim tim dobije mogućnost da se određeni projekat realizuje. Naravno, to je ozbiljna priča i za takvo nešto je potrebno vrijeme da se napiše projekat i dobije zeleno svjetlo, ali svako od nas ima tu mogućnost kako bi mogao da realizuje u sklopu ove mreže.
Imajući u vidu da živite u Laktašima, da li ste doživjeli neke neugodne situacije i kako se nosite sa njima, imate li podršku porodice?
Iako su Laktaši postali grad, mislim da ljudi još nisu spremni da prihvate sve ono što ide uz sam pojam ”grad”. To znači širok spektar različitosti, da svako živi svoj a ne tuđi život. Ja sam navikla da budem tema broj 1 nekih osoba koji ne znaju šta će od sebe, nebitno da li se radi o javnom prevozu, hodanju pored kafića, u nekim ustanovama i sl. Kako sam se nosila prije i koliko su me neke stvari pogađale, moram priznati da sam mnogo ojačala i ne dopuštam tek tako da me nečija uvreda ili pogrdna riječ izbace iz mog svijeta harmonije i balansa. Vaga sam u horoskopu i jako mi je važno da imam neki unutrašnji mir i ravnotežu. Borba traje svaki dan, od jutra do mraka, a najveća podrška je definitivno moja majka, takođe vaga. Ona me prihvatila od samog početka i šetala je sa mnom na ovogodišnjem prajdu održanom u Sarajevu. Mogu samo reći da sam ponosna na svoju mamu.
Kao transrodna žena javno govorite o problemima, životu, odnosima, šta vam najteže pada?
Mislim da ono što jedna trans osoba prođe tokom tranzicije ali i života, mnoge osobe ne dožive ni 10% izazova i prepreka za čitav životni vijek. Najteže mi pada to što težim ka životu iz svojih snova, nekom skladu i stabilnosti, a znam da sve dok živim u Republici Srpskoj i BiH, to neće biti moguće, možda djelimično ali ja nisam za pola već za kompletnu priču. Imati prijatelje, moguće je ali neki su me odbacili neki ne, i onda ponekad osjećam kao da ne smijem iskazati svoje mišljenje, koje je uglavnom originalno, samo da neko ne bi rekao, pa ti si trans osoba, kao da ti znaš nešto na tu temu. Ali ja kažem šta mislim i ne brinem se za komentare koji će uslijediti nakon toga. Ponosna sam na sebe jer sam uspjela završiti fakultet i postati diplomirana profesorica italijanskog jezika i književnosti. Takođe, uspjela sam se zaposliti na tri radna mjesta iako nisu dugo potrajali. Po pitanju ljubavi, definitivno nula bodova, jer obično onaj ko se meni sviđa ili ne bi nikad bio sa trans ženom, ili možda bi ali iza paravana, ili je teški homofob pa mu je to odvratno i neprihvatljivo, a obično kome se svidim ja ne želim ništa. Možda sam previše izbirljiva ali ne znači ako sam trans žena da treba da budem sa prvim koji naiđe, ne i nikako. Svjesna sam da u ovom dijelu svijeta nema pravog muškarca za mene, da se poklope ukusi i očekivanja, ostajem sama a tad sam iako emotivno uništena, možda i najjača.
Na koji način bi društvo institucije trebale da pomognu transrodnim osobama?
Društvo bi trebalo da pokaže više razumijevanja i da imaju tolerancije i empatije prema drugom i drugačijem. Mnogo je tu neznanja i mislim da bi se kroz mnogobrojne edukacije i aktivnosti podigla svijest o transrodnim osobama. Tu posebno mislim na medije. Što se tiče institucija, svakako bi se trebalo raditi na poboljšanju zakona, da se donese zakon o rodnom identitetu kako osobe ne bi bile prinuđene uraditi operaciju prilagođavanja pola kako bi mogle promijeniti lična dokumenta. Ja sam u januaru 2019. godine promijenila lično ime bez problema u opštini Laktaši međutim oznaku pola ne mogu sve dok ne uradim tu operaciju. Trenutno stanje u dokumentima žensko ime a muški pol. Moram priznati da sa promjenom imena sam olakšala sebi život i funkcionisanje u svakom smislu te riječi, jer sam prije imala problema sa muškim imenom. Ono što bi institucije mogle još više da pomognu je suzbijanje govora mržnje i diskriminacije prema trans osobama u BiH, da se pooštre kazne za one koji šire netoleranciju i netrpeljivost prema nama. Ono što me raduje je činjenica da u BiH ipak postoje političari koji su podrška LGBT+ osobama i našim pravima, mali je broj ali da se zna. I nadam se da će u skorijoj budućnosti Banjaluka imati svoj prajd.
Kada je započela tvoja tranzicija i kako ona ide, koji su izazovi sa kojima se suočavaš u tom polju?
Sa tranzicijom sam započela tokom studiranja. Prvo sam prošla psihološki dio u Beogradu, gdje sam išla godinu dana na preglede i kontrole kod tima za rodni identitet. Nakon toga sam dobila pismo preporuke da mogu ići na hormonsku terapiju te sam nakon odlaska kod endokrinologa u Banjaluci i Beogradu, počela sa hormonskom terapijom gdje primam estrogen u vidu inekcija a koristim i blokatore testosterona. U BiH zvanično ne postoji tim za rodni identitet, ali se trans osobe mogu obratiti svojim endokrinolozima kako bi ih oni uputili dalje. Nabavka hormona je najteži dio ove priče, jer ih nabavljam iz Hrvatske i ide mnogo teže. Važan je i psihološki dio tranzicije i moram priznati da sam zadovoljna uslugama centra za mentalno zdravlje Laktaši i sve pohvale za njihov tim. Transrodne osobe su najugroženija i najmanje vidljiva grupa kad su LGBT+ osobe u pitanju. Velika je stopa samoubistava u čitavom svijetu, ali i silovanja, ubistava i nasilja. Ono što je ohrabrujuće da je transeksualnost skinuta sa liste mentalnih oboljenja Svjetske zdravstvene organizacije 2018. godine. A odluka Fine da se zabrani trans ženama da se takmiče u plivanju je svakako korak unazad posebno jer su naglasili da prihvataju trans žene koje su prošle kompletnu tranziciju prije 12 godine, što je apsurdno i u većini država i nije dozvoljeno da dijete prije 12 godine uopšte krene u tranziciju. Kad smo kod plivanja, ja imam veliku želju da naučim plivati, ali još uvijek tražim nekog da me nauči, u krajnjem slučaju pokušaću sama pa kako prođem.
