Obzorja
Nasloni glavu na moje rame i oslušni. Oslušni zenicama.
Sve što je oko tebe, sačinjeno je od nečega u tebi. Pokušaj da se
osvrneš. Svet ima milione vrata. Lepo ih možeš opipati i u tami. Možeš
ih opipati kao zvuk. Kao odjek.
Svejedno kroz koja vrata prođeš, prošao si kroz sebe. I sa obe strane te čekaogromna ljudska nada.
Postoje vrata iskovana od dodira. Iskovana od mirisa. Postoje vrata načinjena od ukusaneke pahulje na tvom dlanu. Ili vrata od treperenja jare ponad drumova u žarka letnja podneva.
Postoje vrata nekog tvog tajnog razgovora sa klikerima, kamičcima i
cvetovima. Sa mrvicama kolača kojima hraniš vrapce što stanuju pod
strehom.
Onaj kome u oči staju cela nebesa, vidi široka krila svemira. Ko, kao svrdlo, uperi vid u jednu tačku,čitaće dubinu vasione, njene nerve.
Moje učenje kaže: u isto vreme i u istom životu ne možeš videti obe stvari.
Izabereš li prvi način, imaćeš posla samo s ljuskama, sine moj. I divićeš se raskoši prostora. I verovaćeš da si obuhvatio nebo.Izabereš
li drugi način, umećeš spokojno da dišeš protiv vetra. Kretaćeš se kroz
metež lako kao da lebdiš iznad tla. U vrevi govorićeš tiho. I klanjaće
ti se i borovi i trave.
I bez lukavstva u srcu prolazićeš kroz život.
Dok drugi misle da držiš u rukama oblike, ti ćeš držati ono što je u
njima bezoblično. I bićeš uvek za korak mlađi od svog vremena i bilo
koje prolaznosti.
Onaj ko prođe, a ne zagleda se duboko, kao da nije ni bio među nama.