Uoči obilježavanja 27. godišnjice hrvatske vojno-redarstvene Oluja,
na dvjema nekoć zaraćenim stranama iznova su se artikulirale
pripadajuće vizure spram tog događaja. Ili, točnije, dodatno se
učvršćivalo na suprotstavljenim pozicijama,
dandanas nepomirljivima. Hrvati gotovo unisono doživljavaju Oluju kao
jednoznačni oslobodilački pothvat i konačnu pobjedu nakon četiri godine
rata i srpske okupacije velikog dijela zemlje. Srbima pak Oluja ne znači samo poraz, nego i opći egzodus goleme većine njihova naroda iz RH.
Na
obje strane u većini slučajeva i dalje se govori mahom o ratnim
zločinima onih drugih, bez dostatne spremnosti na suočavanje s vlastitom
krivnjom. Predstavnici hrvatskih Srba u međuvremenu su ostvarili
razmjerno uspješnu političku suradnju, tj. koaliciju s vladajućim HDZ-om
u okviru Vlade RH. Ipak, odnos između Hrvatske i Srbije posljednjih
godina ne bilježi napredak, naprotiv – malo kad u ovom stoljeću je bio
tako napet. Valja pritom napomenuti da sve obuhvatnija globalna kriza,
ekonomska i sigurnosna, u najmanju ruku pospješuje sukob i održava ga na
snazi.
Trajna legitimacija nacionalnih elita
O
tome smo razgovarali s dvojicom hrvatskih filozofa s osobitim fokusom
na politiku i povijest, Borisom Budenom i Jaroslavom Pecnikom. „Ono što
ljude na području bivše Jugoslavije naizgled razdvaja – njihovi
međusobno suprotstavljeni nacionalizmi – u stvari ih ujedinjuje možda
još efikasnije no bivša zajednička država“, nalazi Buden, teoretičar i
publicist s adresama življenja i rada u Berlinu i na Korčuli. On tako
smatra da je između Hrvatske i Srbije zavladao duh dominacije i
eksploatacije koji se hrani i neprestano obnavlja nepomirljivim
razlikama.
„Zato
je iluzorno očekivati da će oni ikada pronaći zajednički jezik u svom
odnosu prema zajedničkoj prošlosti. Naprotiv, njihovi uzajamno
isključivi povijesni narativi trajni su izvor legitimacije njihovih
političkih elita. Te nacionalističke elite, koje su se dokopale vlasti
obećanjem apsolutne suverenosti, tu su suverenost odmah po osamostaljenu
zauvijek prokockale“, konstatirao je Buden, dodajući prosudbu da ni
jedna od bivšejugoslavenskih nacija nije danas, ni ekonomski, ni
politički, a ni kulturno, suverenija no što je to bila u jugoslavenskoj
federaciji.
„Ta činjenica, taj kolosalni povijesni debakl naših
nacionalista”, konstatira on, „nije ih ,međutim, delegitimirao u očima
njihovih elektorata.” Na pitanje zašto su izborne baze vladajućih elita i
dalje relativno neosjetljive, bar u glasačkom izrazu, na takvo stanje,
odgovara da je to zato što tu suverenost, realno izgubljenu u aktualnoj
stvarnosti, uvijek mogu kompenzirati u prošlosti. „Svatko ima svoju
suverenu Oluju, svoju suverenu Srebrenicu, svoj suvereni Drugi svjetski
rat. Svatko je suveren svoje prošlosti. Naciji bez budućnosti to je više
nego dovoljno“, zaključio je Boris Buden.
Aktivno inzistiranje na nepomirljivim razlikama
Pecnik
ukazuje na prevladavajući model s dva „paralelna svemira“, ako je riječ
o državnim politikama, dok „obični ljudi“ regularno međusobno
komuniciraju, a nerijetko čak izuzetno uspješno. O tome se, prema
njegovu mišljenju, ne govori dovoljno u javnosti: „To jednostavno nije u
interesu vladajućih skupina i slojeva, nego im predstavlja opipljivu
prijetnju za održanje moći nad narodima”. Nomenklaturama na vlasti je,
uslijed te konstelacije, uzajamno zastrašivanje još uvijek u interesu,
pa su one po tome i međusobno veoma slične.
„Siromaštvo nas sve
teže pogađa, jedne i druge, pa bi bilo kudikamo pametnije da se
ispomažemo i tražimo razvoj u onome što nas spaja. No ipak Hrvati
inzistiraju samo na pobjedničkom i obrambenom aspektu Oluje, a Srbi –
naročito vlast Aleksandra Vučića – stavljaju akcent na isključivo svoju
nesreću. Jasno, ima Oluja i krajnje problematične elemente,
kompromitaciju zločinima, ali se Hrvatskoj ne može poreći njezino pravo
da povrati svoje okupirane teritorije. Takvo subjektivno stajalište
Srbije ima odgovor s hrvatske strane gdje se i sad pomalo sadistički
uživa u porazu te izgonu Srba”, drži Pecnik.
Ovaj nekadašnji saborski zastupnik Hrvatskih laburista uvjeren je da
će takav pristup Oluji zadugo još odgovarati nacionalnim elitama obiju
zemalja. „U njihovim se reakcijama vidi da im takve razlike koriste kao
izlaz za nuždu iz svake delikatnije situacije koja inače nema veze s
tim. Kad bi se htjelo drukčije, ne bismo gubili iz vida da nam povijest i
kultura nude daleko više kvalitetnog odnosa među Hrvatima i Srbima,
negoli problema. Ali nacionalna i nacionalistička vodstva ne znaju što
bi s tim, ne zanima ih to”, kaže Jaroslav Pecnik.
Ubiranje brzih poena kod sluđene javnosti
Naš
sugovornik iz Osijeka pobraja zatim recentne momente: povremene
glorifikacije ustaštva u Hrvatskoj i manjak interesa za suradnju sa
susjedima, kao i sklonost Srbije da RH olako i tendenciozno
poistovjećuje s NDH. „Srbija pritom rado potencira nesuglasice s
Kosovom”, tvrdi on, „što je također indikativno. Na svemu tome vlasti
ubiru brze poene kod sluđene javnosti. A ni tamošnji mediji, čast
izuzecima, ne žele problematizirati ulogu svojih vlasti prema Hrvatskoj,
kako nekoć, tako i danas. I da bi sve bilo gore, imamo sporenja u Bosni
i Hercegovini, pa Bakir Izetbegović otvoreno prebrojava potencijalno
novo topovsko meso u svom nacionalnom korpusu.”
„Poražavajuće je
to da nas, sve skupa, uvijek mogu iskoristiti kao adut u svojim igrama i
za svoj status, sve dok smo ovako odvojeni, bez konstruktivne
komunikacije, kad god im zatreba“, glasi zaključak Jaroslava Pecnika.