U Republici Srpskoj 2. septembra počinje gradnja autoputa
Banjaluka-Prijedor, najavio je vršilac dužnosti direktora “Autoputeva Republike
Srpske” Slobodan Stanarević.
Naveo je da je rok za izgradnju dionice auto-puta
Prijedor-Banjaluka u dužini od 42 kilometra pet godina, da radovi kreću iz
Prijedora, te da je Kinezima cilj da sve završe i prije roka, kako bi što prije
krenuo period koncesije od 30 godina.
Inače, ovaj projekat, vrijedan oko 297 miliona eura, već pune četiri godine je na meti kritika i pod lupom stručne javnosti. Zamjerka je više – od nikada javno objavljenih detalja dogovorenog posla s kineskim investitorima, zna se samo da Ugovor o koncesiji predviđena da Republika Srpska 30 godina plaća godišnju naknadu za raspoloživost autoputa u iznosu od 32,5 miliona eura.
Taj iznos treba da bude obezbijeđen od naplate putarine na
svim autoputevima u RS. Ukoliko to ne bude dovoljno, ostatak će biti
obezbijeđen iz Budžeta RS.
Druga glavna zamjerka je neisplativost ove dionice.
“SUMNJA U KORUPCIJU”
Problem tajnosti koncesionog ugovora sudskim putem pokušava
riješiti Transparency International u BiH. Oni su početkom ove godine pokrenuli
upravni spor protiv Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske, nakon što im
je odbijen zahtjev za dostavljanjem kopije koncesionog ugovora sklopljenog sa
kineskom kompanijom, te su posumnjali na korupciju.
Međutim, već u samom startu, priča za BUKU Damjan Ožegović iz
TI BiH, vidio se manjak integriteta i transparentnosti Ministarstva, te je
cijeli upravni postupak vrvio od nepravilnosti, a Ministarstvo je na sve načine
pokušavalo da osujeti pristup informacijama, te je čak negiralo i pravo na žalbu
u upravnom postupku. Zbog toga, TI BiH ima i Preporuku Institucije ombudsmana
za zaštitu ljuskih prava, u kojoj se navodi da je Ministarstvo sprovelo postupak na
nepravilan i nezakonit način, a u konačnici su bili prinuđeni tužbom pokrenuti
upravni spor pred nadležnim sudom.
“Ugovor ovako velike vrijednosti za čijim sadržajem javnost
ima povećan interes bi trebao biti javno dostupan u svakom demokratskom
društvu, a obrazloženje Ministarstva da izvođač kao treća strana ne dozvoljava
javnu objavu ugovora je zaista problematično, jer je Ministarstvo takođe strana
potpisnica i to u ime svih građana. Vrijednost ugovora je velika i izvođaču se
gradnja umnogome isplati, te je upravo to bio razlog zašto smo tražili da
vidimo pod kojim se to uslovima troši javni novac. Javni interes mora imati
prednost nad ličnim i privatnim, a tamo gdje nedostaje transparentnosti uvijek
postoji sumnja na koruptivne rizike i neke skrivene interese”, jasan je Ožegović.
Iako je od strane predstavnika vlasti u više navrata rečeno da u
ugovoru nema ništa sporno, čak je bilo i obećanja da će biti dostupan javnosti,
to se do danas nije desilo. Podsjetimo, objavljivanje ugovora je krajem prošle
godine najavio čak i predsjednik Vlade Republike Srpske Radovan Višković, koji
je novinarima rekao da će to učiniti kada to dozvole investitori, jer, kako je
naglasio, “oni to u ovom momentu ne dozvoljavaju”.
Ono što je dospjelo u javnost vezano za ovaj autoput jeste da
će uključenje na autoput biti u Kuljanima u Banjaluci, a da je završetak
dionice sjeverno od Prijedora.
Predviđena je gradnja 23 nadvožnjaka, 10 podvožnjaka, devet
mostova, sedam vijadukta, jednog prolaza za životinje, jednog obostranog
odmarališta. Naplatne kućice biće na tri lokacije, neposredno nakon petlje
Kuljani, zatim na čvoru u Omarskoj i na čvoru Prijedor. U okviru čvora Omarska
predviđen je prostor za izgradnju Baze za održavanje autoputa.
Investitor je kineska firma preko preduzeća SDHS-CSI BH koje
je osnovala u Banjaluci.
Sve ovo je bilo navedeno u Nacrtu studije uticaja na životnu
sredinu izgradnje autoputa Banja Luka – Prijedor, koja je u maju prošle godine
stavljena na javni uvid.
EKONOMSKA NE(ISPLATIVOST)
Ekonomista Zoran Pavlović je ovu investiciju u više navrta komentarisao za BUKU, navodeći da da je ovdje mnogo tačaka pogrešno, počev od procjene frekvencije prolaznosti vozila. Jasno
je, kaže, da nema opravdanosti za gradnju skupog autoputa, jer i sadašnji put
koristi uglavnom lokalno stanovništvo, koje teško da će se odlučiti na plaćanje
putarine. Druga sporna činjenica je da se ne može govoriti o koncesiji ako
postoji obaveza domaćeg partnera, odnosno Budžeta RS.
„Jedna je varijanta da autoput gradi Republika Srpska, tada
je ona vlasnik autoputa, naplaćuje putarinu i to je javno dobro. Druga opcija
je koncesija i tada date investitoru pravo da koristi prirodno dobro, izgradi
autoput, potroši svoj novac, zaradi na tom autoputu, naplaćuje putarinu itd.
Sve što je između toga je javno-privatno partnerstvo. To kaže ekonomija, a naši
političari i stručnjaci to mogu da zovu kako god hoće. Oni su rekli da su
dobili mišljenje Pravobranilaštva RS da je to koncesija, ali ne može biti
koncesija ako postoji obaveza domaćeg partnera da nadoknadi nedostajuća
sredstva koja su potrebna za otplatu tog aranžmana koji će investitor
napraviti. Tako da je ovaj aranžman, ne samo nepotreban, već i štetan za
Republiku Srpsku“, jasan je Pavlović.
KINESKI KREDITI- RAZVOJ ILI DUŽNIČKA KLOPKA
Ono što se često dovodi u vezu sa kineskim kreditima je pojam dužničkog ropstva.
Podsjetimo na slučaj Crne Gore koja je prošle godine u svim regionalnim i evropskim medijima isticana kao prva evropska žrtva kineske
dužničke diplomatije, te da bi Kina mogla postati vlasnik puta, nekog drugog
objekta ili dijela teritorije ukoliko Crna Gora ne bude mogla da izmiruje
obaveze prema kineskoj EXIM banci.
Crna Gora je do kraja prošle godine kineskoj Exim banci samo
za kamate platila preko 47,5 mil EUR, a prioritetna dionica auto-puta od
Smokovca do Mateševa je otvorena tek u julu ove godine. Kako upozoravaju ekonomisti
iz Crne Gore vraćanje kineskog kredita nije jedini finansijski izazov za
crnogorske građane, već će to biti i održavanje autoputa, za koje će biti
potrebni višemilionski iznosi.
Istovremeno, podsjetimo i na slučaj Šri Lanke, koja 2017.
godine više nije mogla da vraća kineske kredite, pa je morala da na 99 godina
Kini ustupi najveću luku u zemlji, Hambantotu. Kina je tako otpisala dugove. Od
tada Kinu bije glas da manje zemlje gura u zavisnost.
Koliko su ovakve tvrdnje realne, te šta možemo očekivati u
Bosni i Hercegovini, gdje se većina projekata, od putne infrastrukture do
elektro-energetskog sektora, prepušta kineskim investitorima, pitali smo još
ranije predsjednika Odbora za privredu i finansije SDS-a Slavišu Rakovića.
Kako je rekao, istorijski gledano, mogućnost da povjerilac
preuzme neke velike objekte ili imovinu države je dokazano moguća. No, u novije
vrijeme, naglašava, povjerioci su skloniji da se umiješaju u upravljanje javnim
finansijama kako bi naplatili dug.
Podsjeća i na slučaj Grčke koja je krajem 19. vijeka doživjela
da Francuska i Velika Britanija preuzmu ministarstvo finansija, da bi slično
doživjeli i u 21. vijeku sa famoznom trojkom.
“Ono što je nepovoljno kod ‘privatnih’ kreditora je što u
ugovorima obično postignu prednost u naplati duga nad ostalim povjeriocima, što
je u slučaju Argentine uzelo više godina za provođenje ekonomskog oporavka i
obeshrabrilo dužničke investitore da ga potpomognu”, ističe Raković, dodajući da
je u Crnoj Gori autoput, odnosno kredit nepovoljno ugovoren, jer servis kredita
počinje i prije završetka radova, dok je istovremeno kreditor ujedno i izvođač
radova.
Samim tim, sasvim je realno da kreditor odnosno investitor
slijedeći ugovor stekne imovinu države dužnika, kao što bi stekao i direktnim
ulaganjem.
“Male države imaju premalo stručnjaka za javne finansije, a
pogotovo za međunarodno zaduživanje, ali zato imaju apsolutni suficit
političara koje ne zanima ni cijena duga, niti posljedice zaduživanja, već
isključivo lična promocija i lična dobit. Da, realno je sticanje imovine ako je
predviđeno ugovorom”, ističe Raković, podsjećajući da je TE Stanari izgrađena
kineskim kreditom i da je u tom ugovoru zastupljena klauzula preuzimanja
imovine u slučaju neuredne otplate kredita.
Na naše pitanje da li vidi nešto posebno sporno u kineskim
ulaganjima u ključne projekte u BiH u odnosu, recimo, na ulaganja iz EU, da li
su isti manje transparentni, Raković kaže da ne vidi ništa posebno
sporno, izuzev upravo transparentnosti:
“Tačno je da su ugovori manje transparentni i to je u
suštini najveći problem. A iako su parlamenti nadležni za odobrenje takvih
ugovora, čak ni parlamentarcima nisu dostupni kompletni ugovori. S druge
strane, sve EU, MMF, SB ugpvore/projekte možete naći javno izložene na web
sajtu tih institucija. Dakle, sve se svodi na domaći politički faktor i stepen
gladi za finansijama”.