Govoreći o tome šta za nju znači raditi dokumentarni film,
Hasanbegović je kazala da je dokumentarni film pristup i odnos prema
pričanju i razumijevanju svijeta koji joj dopušta da se igra s neobičnim
i raznovrsnim sastojcima iz stvarnog života.
-Odrastati i praviti umjetnost u Bosni znači živjeti u jednoj veoma
plastičnoj i fleksibilnoj stvarnosti. Dokumentarni jezik u mojim
filmovima je sačinjen od animacija i sjećanja, ali i posuđuje elemente
iz književnosti, lingvistike, od stvari posuđenih iz nauke i historije,
jer sve to oblikuje moje shvatanje stvarnosti. Dokumentarni film mi
dopušta da sve to što šaljem na platno liči na mene – kazala je u izjavi
za Fenu mlada bh. rediteljica.
U opisu filma “Rebra “zapisano je da “u prostoru između animacije i
prošaputane ispovijesti, ova melodrama o odrastanju pokušava otkriti
izvor stalnog osjećaja krivnje”.
Govoreći o odrastanju, Hasanbegović kaže da je djetinjstvo u zemljama
u tranziciji veoma specifično, ali ne veoma dobro dokumentovano.
-Moj utisak je da postoje neka slična osjećanja koja se često
pojavljuju, poput krivice ili komplikovanog odnosa sa slobodom i
tijelom, a koja na prvi pogled nemaju jasno porijeklo. Možda se neke
stvari naslijeđuju kroz dušu, a istim putem se od njih oslobađamo –
podvukla je Hasanbegović, dodavši kako film “Rebra” tim stvarima
pokušava dati ime i mjesto u svijetu.
Ona smatra da je velika privilegija biti iz regiona koji ima
veličanstvenu tradiciju animacije, ali i autobiografskih djela, naročito
važne, osjetljive dječije književnosti.
-Autori kao Branko Čopić ili Gliša Babović tretiraju djetinjstvo kao
veoma važnu, dramatičnu stvar, u kojoj nježnost i humor nisu ni suprotni
već obavezni. ‘Rebra’ se poziva na taj, po meni radikalan i često
zaboravljen pristup malim, šaptavim stvarima, poput samospoznaje,
radosti i ljubavi prema sebi i svijetu, i prilazi im veoma iskreno, ali i
kao nečemu što zaslužuje pažnju i vrijeme – kazala je Hasanbegović.
Film “Rebra” urađen je u koprodukciji Bosne i Hercegovine, Mađarske, Belgije, Portugala.
-Nastao je u okviru mog master studija DocNomads, koji organizuje
Evropska unija, za koji mi je dodjeljenja puna stipendija. Tu reditelji i
rediteljice iz raznih zemalja tri godine dijele vrijeme između
Mađarske, Portugala i Belgije i prave dokumentarne filmove. Iskustva iz
svih tih putovanja, kao i detaljno upoznavanje sa tamošnjim
kinematografijama i kulturama, zasigurno inspiriše sve filmove koji
nastanu u toku studija, ali je meni naročito zanimljivo kada se autori u
tome svemu okrenu i sva svoja iskustva i saznanja provuku kroz neku
ličnu priču – podvukla je mlada bh. rediteljica.