Golema prostranstva nekoć bujne močvare Huveiza, koja se proteže uz
granicu s Iranom, isušena su, a njihova je vegetacija požutjela. Dio
močvare Čibaiš, koji je popularan među turistima, doživio je istu
sudbinu. “Močvare su naše sredstvo za život – nekada smo ovdje lovili
ribu, a naša je stoka mogla pasti i piti”, rekao je Gased (35) iz sela
blizu Huveize.
Močvare južnog Iraka upisane su na UNESCO-ov popis svjetske baštine
2016. zbog svoje bioraznolikosti i drevne povijesti. No sada korita
suhih potoka vijugaju oko nekoć zelenih močvara, a jezero Um al-Naaj
svedeno je na lokve mutne vode među uglavnom suhim tlom.
Kao i otac mu, Gased uzgaja bivole, ali ostalo mu je samo pet od
prijašnjih 30 životinja. Ostale su uginule ili su prodane, a obitelj
sklapa kraj s krajem. Članovi obitelji pažljivo paze na preostala
goveda, bojeći se da bi slabe, nedovoljno uhranjene životinje mogle
pasti u blato i umrijeti. “Prosvjedujemo više od dvije godine i nitko ne
sluša”, rekao je Gassed.
“Ne znamo kamo ići. Naši životi su gotovi”, dodao je.
“Nema više ribe”
Smještene između rijeka Tigrisa i Eufrata, mezopotamske močvare
stradale su pod bivšim diktatorom Sadamom Huseinom, koji je 1991.
naredio da se isuše kao kazna zajednicama koje su štitile pobunjenike.
Močvare su i u prošlosti povremeno prolazile kroz godine oštre suše,
nakon čega bi ih oživjele jake kišne sezone. Od kolovoza 2020. do danas
46 posto močvarnih područja južnog Iraka, uključujući Huveizu i Čibaiš, u
potpunosti je izgubilo vodu, prema nizozemskoj organizaciji za
izgradnju mira PAX.
Dodatnih 41 posto močvarnih područja ima smanjenu razine vode i
vlažnosti, prema organizaciji koja je koristila satelitske podatke za
izradu procjene.
UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu ističe da su močvarna
područja u Iraku jedna od najsiromašnijih u zemlji i “jedna od najviše
pogođenih klimatskim promjenama”, dodajući kako su zabilježene “niske
razine vode bez presedana”. Bioraznolikost je također ugrožena.
Močvare su dom za “brojne populacije ugroženih vrsta” i važna su
točka zaustavljanja za oko 200 vrsta migratornih vodenih ptica, prema
UNESCO-u. Aktivist za zaštitu okoliša Ahmed Saleh Nima rekao je da u
močvarama “više nema ribe”, divljih svinja pa čak ni glatkodlake vidre.
“Poput pustinje”
Rekao je da su močvaru Huveiza navodnjavala dva pritoka Tigrisa, ali
se njihov vodostaj znatno smanjio. Iračke vlasti racioniraju zalihe kako
bi pokrile različite potrebe, kazao je. “Vlada želi sačuvati najveću
moguću količinu vode”, dodao je, žaleći se na “nepravednu
raspodjelu vode” i “loše upravljanje (resursima)”.
Nakon pritiska prosvjednika, vlasti su djelomično otvorile ventile,
ali su ih kasnije ponovno zatvorile, ističe Saleh Nima. Na iranskoj
strani u močvari koju zovu Hur-al Azim također se osjeća nedostatak
vode. “Močvara je suočena s nedostatkom vode i trenutačno je oko
polovice njezina iranskog dijela presušilo”, nedavno je izvijestila
iranska državna novinska agencija IRNA.
Hatem Hamid, ravnatelj centra za upravljanje vodama iračke vlade,
rekao je da je “na iranskoj strani glavna rijeka koja hrani močvaru
Huveiza totalno suha više od godinu dana”.
Potrebe za vodom iračkih farmi i močvarnih područja samo su polovično
zadovoljene jer vlasti pomno prate rezerve i pokušavaju pokriti niz
namjena, s pitkom vodom kao jednim od “prioriteta”, priznaje Hamid.
Irački dužnosnici ukazuju na kanale i male potoke koji su obnovljeni
kako bi se prelijevali u močvare i u sela gdje su se neke obitelji
preselile iz isušenih područja. No, nemoguće je kompenzirati vrlo veliko
isparavanje u močvarama na temperaturama koje prelaze 50 Celzijevih
stupnjeva, dodaje.
U Čibaisu su učinci suše jasni Aliju Džavadu, koji je rekao da su deseci obitelji napustili njegov zaselak.
“Migrirali su prema drugim regijama, tražeći područja gdje ima vode”,
rekao je 20-godišnjak. “Prije je bilo zelenila, vode i unutarnjeg mira
kad smo dolazili u močvare. Sada je to poput pustinje”, dodao je.