Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
Torreova dijagnoza javnog uma
Torrea sam upoznao kada je izrazio želju da budem jedan od promotora njegove knjige Ima li života prije smrti? Naravno da sam to s radošću prihvatio. Na prvom susretu smo razgovarali o tome kako su mnogi ljudi, u Heideggerovom
smislu, i dalje u stanju zaborava bitka. Oni su zarobljenici jezika
kojim zapravo ne govore nego jezik, opet u Heideggerovom poimanju,
progovara kroz njih. To je, razumije se, jezik neslobode. Takvi se
grupiraju i grupiranje poimaju kao argumentiranje, a sve kako bi
pronašli supstituciju za stanje u kojem se nalaze, a to je stanje
odsustva autentičnog, kritičkog i kreativnog mišljenja. Njihovo ‘tu’ i
‘ovdje’ nije slobodno, ono je zaboravljeno. Njihova sloboda svedena je
na borbu da im drugi dopuste, najčešće država, da se mogu nekamo
kretati, a kada dobiju dopuštenje, misle da su slobodni jer se kreću
unutar granica koje je netko drugi odredio.
Poslije sam, upravo u ovoj knjizi, pročitao Torreovu dijagnozu našeg javnog uma i našeg društva, a to je bezveznost i glupost.
‘Ja’ i ‘ti’ nam više nije neposredno dano, čak ni kada se nalazimo
jedni pokraj drugih jer smo te drugo prepoznali kako im je značenje dao
neki centar moći u čijoj domeni se nalazimo (zato smo u stanju, kada
politički centar moći nekoga označi kao neprijatelja, tog ‘neprijatelja’
ubiti i potjerati iz stana iako nam je, kada je to neki drugi politički
centar moći odredio, taj ‘neprijatelj’ nekada bio susjed, prijatelj,
drug i kum). Ista stvar je i kada se radi o ‘ja’ i ‘ti’ u virtualnom
prostoru. ‘Ja’ je jednako bezvezno kao što je bezvezno i ‘ti’. Društvo,
kao mnoštvo bezveznih ‘ja’ i ‘ti’ relacija, ne može biti nego bezvezno
društvo. U takvom društvu nestala je razlika između obrazovanih i
neobrazovanih jer obrazovanje ne služi razumijevanju cjeline. Toga nema,
baš kao što nema ni dubine do koje se dolazi ovladavanjem metaforama i
filozofijskim mišljenje.
Uostalom, ono što danas zovemo znanostima
imalo je i ima svoj početak u filozofiji. Dok je postojala svijest o
početku, sve znanosti su, neovisno o međusobnim razlikama, produbljivale
misao mišljenjem cjeline. Toga više nema, nastupio je zaborav početka, a
taj zaborav je rezultirao formiranjem ambijenta gluposti u kojoj
postoje minimalne razlike između obrazovanih i neobrazovanih glupana.
Glupani su uvijek jednako glupi, baš kao što su uvijek i jednako
bezvezni.
Glupani i bezveznjaci
Ovaj psihijatar-filozof piše o našoj bačenosti u egzistencijalnu blizinu.
To je blizina u kojoj se nalazimo, a da se ne znamo. To je blizina bez
nas i drugih, a da bi to bilo moguće nužno je da budemo glupi i
bezvezni. Naše zgrade mjesta su naše bačenosti u egzistencijalnu
blizinu. Nalazimo se u istoj zgradi, naši stanovi su udaljeni nekoliko
metara, krećemo se jedni pokraj drugih, skriveni zidovima, sa spoznajom
da je netko pokraj nas, ali i s temeljnim opredjeljenjem da nas nije
briga za glupane i bezveznjake koji nas okružuju, u jednakoj mjeri u
kojoj ni te druge nije briga za nas, jer smo i mi njima glupani i
bezveznjaci koji su bačeni u njihovu egzistencijalnu blizinu.
Glupani i bezveznjaci
misle da nama upravljaju moćni i umni ljudi koji se nalaze u nekim
centrima moći, a prava je istina da neosobni centri moći upravljaju
svima, pa i onima koji misle da su bitni zato što se nalaze na nekom
moćnom mjestu. Uistinu je skaredna situacija kada se mnogi bore da uđu u
Sabor, Vladu, županijska, gradska i općinska mjesta ili centre moći,
a kada na željeno mjesto dođu, ne vide da ih je mjesto preuzelo, da
upravlja njima i da ih pretvara glupane i bezveznjake koji se malo ili
nimalo ne razlikuju od prethodnih glupana i bezveznjaka. Boriti se da
budeš glupan i bezveznjak na nekom mjestu moći uistinu može samo notorni
glupan i bezveznjak, neovisno je li obrazovan ili nije. Obrazovati se
za glupana daleko je bezveznije i gluplje od toga da si glup bez
dodatnog trošenja energije u formalno obrazovanje. Biti glupan je bolje
nego truditi se da postaneš glupan.
Konačno, ovu kolumnu završavam
njegovim apelom kako smo htjeli ovu državu, uistinu smo je htjeli, ali
je ona doživjela neuspjeh, suočimo se s tim neuspjehom, otkažimo
glupanima da budu glupi za nas a bezveznjacima da budu bezvezni za nas i
stvorimo umniju, smisleniju, uređeniju državu, ili jednostavno
nastavimo i dalje po starom – putem gluposti i bezveznjaštva. Misli li
itko da uistinu ne znamo što ćemo i dalje birati, kako će nam i dalje
biti te kakvi ćemo i dalje biti? Kladim se na glupost i bezveznjaštvo.