Jasminko Halilović, direktor Muzeja ratnog djetinjstva gost
je Aleksandra Trifunovića u novom izdanju Buka podcasta snimljenog u samom
Muzeju.
Halilović kao dugogodišnji mirovni aktivista na temu
suočavanja sa prošlošću je ujedno Iiprva osoba iz BiH koja se ikada našla na
prestižnoj Forbsovoj listi mladih svjetskih lidera, jer se upravo odlučio da
otvori Muzej posvećen ratnom djetinjstvu i odrastanju u toku rata.
Zašto se od pomirenja bježi, zašto se konflikt isplati i
promoviše, zašto je važno otvoreno pričati o prošlosti, bez koje nema
budućnosti, samo su neka od pitanja na koja je Halilović dao odgovor.
Kako Muzej ratnog
djetinjstva, institucija koju vodiš može da doprinese da shvatimo užas rata, da
učini da se smanji rizik, koliko god to utopistički zvučalo, da se takav sukob
ne ponovi, i da se napravi jedna retrospektiva kakav je užas rat napravio
dječijem odrastanju?
Muzej ratnog djetinjstva je u svojoj suštini institucija
koja je okrenuta zajednici i koja se oslanja na zajednicu. Kolekcija je srce
svakog muzeja, a naša kolekcija je upravo donirana od zajednice. Mi smo preko 5
hiljada eksponata prikupili od jednog velikog broja ljudi koji je odlučio da
dio svojih sjećanja, dio svoje prošlosti, nekada i dio svoje sadašnjosti pošto
mi sada radimo sa djecom koja trenutno prolaze kroz ratove ili su neki ratovi
obilježili njihova djetinjstva da jednostavno dio tog svog života ispričaju
nama, da dio tog svog života, kako mi to kažemo “umuzeje”, da učine djelo
muzejske kolekcije I to stavlja Muzej u jednu dosta zahvalnu poziciju, gdje je
on kreiran od strane zajednice kojoj se onda obraća I sa kojom komunicira, tako
da mi pokušavamo, ne da predstavljamo ljudima, nego da predstavljamo ljude, da
ljudi koji dođu osjete da je to njihov dom koji predstavlja njih I mislim da je
to donekle odgovor na tvoje pitanje kako
Muzej može doprinijeti da razumijemo i da učinimo nešto na planu prevencije. S druge
strane Muzej je orjentiran I prema novoj generaciji. U BiH mi radimo sa preko
200 škola. Hiljade djece prolazi kroz naše mirovne radionice svake godine, samo
to je određeni doprinos da ta djeca prije svega kroz te radionice, ne učimo mi
djecu o ratu naravno, oni kroz radionice porede djetinjstvo u ratu i miru,
samim tim oni shvataju koje su sve to prednosti mira, ako je to lijepo kada
imaš slobodu kretanja, kada možeš da ideš u školu itd… tako da se mi nadamo d možemo u njihovim glavama inspirisati jedan dodatni značaj tog
mira i jednu vrstu odgovornosti za mir. Jedna od stvari koje mi pokušavamo kroz
te radionice jeste da djeca shvate da se ne pitaju samo odrasli u društvu,
pitaju se i djeca. I mi svi zajedno kao društvo u cjelini možemo naći neki
način da doprinesemo miru. Radimo mjerenja i evaluacije utjecaja naših
radionica, a ona nam pokazuju da nakon radionica djeca bolje razumiju da mogu
uzeti aktivnu ulogu u svojim zajednicama, porodicama, da imaju glas. Tako da
mnogo nekih stvari koje Muzej radi, pokušavaju upravo ono što ti pitaš. Koliko
ćemo uspjeti, jer smo mi ipak mala institucija, malog dosega, koliko možemo
uspjeti, sami sigurno ne, možda sa drugim akterima u tom području. Vrijeme će
pokazati, ali ono što Muzej ratnog djetinjstva sigurno radi jeste da na jedan
konstruktivan način se bavi prošlošću čuvajući djetinstva ljudi koja su
obilježena ratom, bez političkih poruka, bez govora mržnje, bavimo se dakle
ljudskim iskustvima i mislim da to na jako dobar način stiže do publike,
odnosno da publika ima razumjevanja.
Zanimljiva su mi ratna
pojedinačna iskustva, pošto kada pričamo o ratu, kada se priča o ratu, u stvari
mi o ratu ne pričamo, o ratu imamo monologe, a o tome ćemo više kasnije. Ali kada se priča o
ratu, priča se o kolektivitetima, a male ljudske sudbine, da ne zvučim
patetično, a sama činjenica da to naglašavam govori koliko smo mi obezvrijedili
tu jednu pojedinačnu ljudsku priču i važnost jednog iskustva, pojedinačnog
odrastanja u ratu koje stvara osjećaj
nelagode kod ljudi koji nisu doživjeli rat, sjećanja kod drugih. Kako
upotrijebiti ta iskustva, kao što si i naveo, a to je da budemo odgovorniji za
mir?
Muzej ratnog djetinjstva, cijeli naš rad je fokusiran na pojedinačne
priče. Vjerujemo da je iskustvo svakog pojedinca važno i relevantno. Naravno kada
pravite kolekciju poput kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva, onda se čovjek
susreće sa raznim pričama, raznim materijalima i nekada ljudi misle, čak i oni
koji dođu da ispričaju te priče da njihova priča možda nije dovoljno važna, da
nije dovoljno snažna, a mi im kažemo da je za nas svaka priča jednako važna i zaista
ne bi imalo smisla iskustvo odrastanja u ratu pojednostaviti, to bi oštetilo to
iskustvo. Npr. da smo mi ovdje poredali samo priče o gubitku člana porodice,
što je dio tog iskustva, mi bi dobili posjetioce koji dođu tu isplaču se, to
iskustvo ih potpuno skrši i oni bi djecu vidjeli isključivo kao žrtve koje pate
u ratu. Ali ako tu imate, a mi imamo u svojoj kolekciji, i priče o učenju,
imate priču kada tinejdžeri oraganizuju prilike za učenje za mlađu djecu, ako
imate priču o tome kako djete pomaže roditeljima da nešto obezbjede za kuću, ako imate priče o nekoj kreativnosti- da je neko slučao muziku, pisao pjesme, crtao i
slikao za vrijeme rata, potom priče o čitanju knjiga, priče o prijateljstvu i naravno
priče o stradanju, koje i jesu dio tog iskustva, onda vidite..
Neki pokušaj djece da
i u nenormalnim vremenima imaju normalno odrastanje?
Da, upšteno ta složenost tog iskustva. Koliko često mi, čak i ja koji sam bio djete u ratu, koliko ja nisam imao pojma šta je sve to
iskustvo, šta je to za stotine, hiljade drugih…
Koliko su slična ili
su potpuno različita iskustva djece iz rata?
Zaista zavisi, nekada imaš situaciju da u jednoj kući brat i sestra
imaju potpuno različitu priču i iskustvo, a nekada imaš situaciju da neko iz BiH
i iz Sirije ili Ukrajine ima vrlo slično iskustvo…
Cijeli razgovor poslušajte ovdje: