Sva snaga i muškost u Kočićevim djelima troše se na borbu i
samoodricanje, a „Mrguda“ odudara od toga i zato spada među izrazitije
Kočićeve junakinje i junake.
Kočić je „Mrgudu“ objavio u prvoj zbirci pripovijedaka „S planine i
ispod planine“ 1902. godine. O svim teškoćama koje su ga pratile tih
godina pisao je Bogdanu Popoviću:
„Gladan, bos, s propalim prstima kroz cipele, hodam ja po Beču i
sjećam se svog djetinjstva, svojih planova, svojih dragih brđana pa ako
gdjegod sretnem kog dobrog druga, zaištem od njega koji krajcar, svratim
se u kakvu kavanu gdje je jevtino, pa pišem „S planine i ispod planine“
… Po tri dana bude da se ništa vruće ne okusi. Ali ja sam zadovoljan,
jer sam samostalan, ne bendam nikog, osim onog ko pošteno misli i radi.Petar Kočić“
Gladan i bos naš Kočić nije odustajao od pisanja, nije odustajao od
svojih brđana, svojih Krajišnika, svog naroda. A jesmo li mi odustali od
Kočića? Ovo pitanje nam se nekako nameće svake godine u ovo doba kada
se organizuju brojne manifestacije u čast Petra Kočića koje nas često
razočaraju i čine nam se nedostojne njegovog lika i djela. Šta bi nam
danas rekao Kočić da vidi svoje Krajišnike, za koje se borio srcem i
dušom, možemo samo da zamislimo, ali i da se zapitamo jesmo li svi mi
krivi što ga ne poštujemo bolje?
Jer evo, iako je stvarao u uslovima o kojima je govorio Bogdanu
Popoviću u ovom pismu, stvorio je maestralne pripovijetke, koje je
ostavio srpskoj književnosti, a ovaj put izdvajamo „Mrgudu“ koja se i po
mnogo čemu razlikuje od drugih.
Mrguda je snažna, goropadna djevojka. Kroz nju odiše tjelesna snaga,
ona je puna ljubavi i čežnje. Ona takva živjela je na Manjači prije 100
godina u doba kada je vladao strogi patrijarhat. U prkos vremenu i
ljudima, Mrgudom odjekuje strast, nju nosi snažna, surova i poetična
ljubav koja je vodi pravo u smrt.Nije samo Mrguda takva. Generalno svi Kočićevi junaci sagorjevaju u borbi, u davanju i žrtvovanju.
Ova lijepa djevojka, jedra sa krupnim, dubokim, crnim očima koje su,
kako Kočić opisuje, uvijek nešto vlažne, nabubrelih crvenih usana,
plamti ljubavlju. Njena ljubav svojim plamom uništava sve oko sebe, pa i
nju samu. U tome se i ogleda njena draž. Mrguda muškarcu kojeg voli
daje dušu, a kada on kaže da je duša u krvi ona istrgne nož od njega i
rasječe njime svoju ruku. Ona ga goropadno, strasno pita ,,Oćeš duše? A u
čemu je duša?“
Kočić je to maestralno opisao:
,,Krv šiknu, a rana se razvrati. Dršćući, trže Rupčik ispod nakićene
tkanice, natopi ga vrelom krvlju i baci ga pred Miku. – Eto ti duše!“
U ovom potresnom momentu odiše sva dubina njene strasti, sva ljepota i
čvrstina njenog karaktera. Kakva je ovo samo neuobičajena izjava
ljubavi. Svoju ljubav ovako dokazuju samo veliki ljudi. Ovim potezom
Mrguda je pokazala kako kroz život ide svojim putem, ali je dokazala i
svoju hrabrost i ogolila svoju dušu što ne može svako. Ona je duševna,
prije svega. Daje dušu na dlan muškarcu, ne prezajući ni od krvi ni od
bola. Malo je takvih kao Mrguda.
Na njen put sreće staje Austrougarska vlast pod kojom živi. Njen
voljeni Mika odlazi u vojsku da se bori na strani austrougarske. Ona ne
zna hoće li se on ikada vratiti, a trudna je. S koliko ljepote i žara je
Kočić u svoju Mrgudu udahnuo osjećanja i prirode bujne i neukrotive.
Tek što je doživjela ljubav i snagu stvaranja u ljubavi, njenog mladića su odveli u vojsku.
Njihv dodir bio je živi oganj za Mrgudu od kojeg je gorjela cijela
njena duša i tijelo. Razmišljala je kako će Mika umrijeti u austrijskoj
vojsci. Razmišljala je o svom položaju. Trudna djevojka u strogoj,
patrijarhalnoj sredini. Ne ide to. Znala je da će je svi do jednog
prezirati i nije mogla to da podnese. Ona, tako ponosna nije mogla
da dozvoli da je ponižavaju i time da okaljaju njenu čistu ljubav. Bez
straha i kolebanja izvršila je samoubistvo.
Znamo da je Kočić opisivao svoje ljude sa Manjače, pa je tako u
literaturi zapisano da je i Mrguda zaista postojala. Nije se zvala
Mrguda, bila je to Milja iz Ratkova. Imala je crnu „vranu“ kosu do
pojasa. Navedeno je da je narod govorio „da je svekar na nju nasrtao“,
kao što je bio slučaj u „Nečistoj krvi“ Bore Stankovića.
Kako je zapisano Milja nije mogla od stida nikome da se povjeri pa je
izvršila samoubistvo. Sahranili su je izvan seoskog groblja.
Kočić je na slikovit način prepun emocija i poetike opisao kako je
čista duša Mrgudina stradala u primitivnoj i zaostaloj sredini kojom
odiše lažni moral i neznanje koje je vijekovima njegovano. S druge
strane pokazao je kako su srpski mladići stradali boreći se na strani
austrijske vojske koja im je zapravo bila neprijatelj. Koliko je u tome
tuge i nesreće koja je decenijama letjela nad srpskim narodom.
Ipak, ova prva priča Petra Kočića u kojoj je žena glavna junakinja
bila je i posljednja takva. Kritičari književnosti su to objasnili kao
jedan od paradoksa bosanske tvrdoće, stidljivosti, pasjaluka i inata
kako u Kočiću tako i u njegovim figurama.
Kako su kazali u Bosni je muški princip na čelu života, a ljubavne
istorije se događaju ali nisu veliki problemi. Prema kritičarima u Bosni
ima ljubavi, lude i divlje, ali nema ljubavnika.
Zanimljivo je da je sam Kočić istakao u pismu koje je pisao Marku
Caru da je u „Mrgudi“ pokušao da ocrta pravu seljačku ljubav koju su,
prema njegovom mišljenju, naši raniji pripovijedači lažno prikazivali.
To pismo donosimo ovdje:
„Marku Caru u Zadar
Beč, 9. februar 1903.
Mnogopoštovani gospodine,
Oprostite što vam se dosad ne zahvalih na vašoj jedroj i simpatičnoj
recenziji moje knjižice „S planine i ispod planine“, koju ste prikazali u
“Srpskom glasu”. Iskreno vam hvala, jer vi ste me prvi prikazali u
nekoliko markantnih crta našoj čitalačkoj publici. To bih još prije
učinio, ali sam bio bolestan, a vjerujte da mi je teško rastati se i sa
sedam novčića za poštarinu, jer sam ubogi siromah. Često puta bude po
tri dana a da ništa vruće ne metnem u usta. Strahovao sam za svoje
prvenče, jer sam se bio posvađao sa svijem urednicima srpskih književnih
listova. Od toga se već osjeća posljedica. U “Kolu” gospodina
Živaljevića izišla je ocjena vrlo jezuitski napisana, sa potpisom Elie, a
to je pseudonim gospodina Živaljevića. Naročito se, kao što ćete
vidjeti, okomio na moju „Mrgudu“. Poteže (u diskusiju) i Lotija, koga
ja, iskreno vam kažem, nisam još čitao. Kao uvaženom našem kritičaru i
estetičaru, čovjeku koji poznaje najveće strane književnosti, kao
nježnoj i plemenitoj srpskoj duši, ja vam se ispovijedam da sam u
„Mrgudi“ pokušao ocrtati pravu seljačku ljubav. Po mom skromnom
shvatanju, seljačka ljubav je u pričama naših pripovjedača skroz i skroz
falsch. Ja sam, dakle, pokušao da toj ljubavi dam što je moguće
neposredniji izraz i što ljepši, uglađeniji oblik, iako je ona, površno
posmatrana, odvratna, možda čak i “bestijalna”, kao što g. Elie to kaže.
Ne! U onoj divljačkoj bestijalnosti ima uzvišenosti, divne, nedostižne
uzvišenosti koju mogu samo zdravi nervi osjetiti, a izgleda mi da je g.
Elie sušičav čovjek. Da li sam u svojoj zamisli uspio bar unekoliko, na
vama je, mnogopoštovani gospodine, da kažete, a ne na kojekakvim… pa
makar im bila zaštitnica i sveta Paraskeva i Bogomati Čajnička. Vi me
nazivate književnim majstorom, a on mi ni talenta ne priznaje.
Vaš zahvalni
Petar Kočić, stud. fil.“
Autor: Impuls