BEOGRAD – Sedam decenija od velike brodske tragedije u kojoj je na ušću Save u Dunav rijeka odnijela više od 100 života, navršeno je u petak, a jedan od tada i sada rijetkih preživjelih penzionisani profesor Zemunske gimnazije Mihailo Grkinić (90) kaže da mu sjećanja na “Titanik”, na tu kako neki ocjenjuju, najveću riječnu nesreću u istoriji Balkana, ni vrijeme nije izbrisalo.
Jedan od preživjelih 28 putnika, tada student geografije, za Tanjug kaže da i danas pamti detalje nesreće i ljudske sudbine i stradalih i preživjelih kao i ono što su tada “Politika” i “Borba” pisali o toj najtežoj nesreći na srpskim rijekama ikada – o potonuću broda “Niš”, koji je saobraćao na redovnoj riječnoj liniji Beograd-Zemun.
Dodaje da i danas žali što nikada nije postavljena ploča koja će podsjećati na taj 9. septembar 1952. kada je za samo nekoliko minuta na riječnom dnu zaršilo 55 ljudi i djece, a još toliko ih se udavilo i što već ovu veliku godišnjicu niko nije obilježio, kao uvijek do sada, kada su preživjeli u Savu puštali vijenac sa 130 svijeća, prenosi Tanjug.
“Česi su na maloj reci gde se udavilo desetak meštana postavili spomen tablu, oni pamte tragedije”, rekao je Grkinić i izrazio žaljenje što je nadjačala kultura zaboravljanja.
Koliko su okolnosti bile teške, kaže, govori i činjenica da takvo nevrijeme nikada više nije vidio i to što je nesreća pokazala da je ni najiskusniji nisu preživjeli.
U nesreći su tako, kako dodaje, stradali i Vera Erdeljan prvak Srbije u plivanju, ali i i kapetan duge plovidbe Tomašić, koji je prošao sva svjetska mora – isplivao je, ali mu je na obali kod Nebojšine kule otkazalo srce.
“Toga dana vraćao sam se sa fakulteta, na povratku sam uvek koristio rečni prevoz – imao sam studentsku kartu, uskočio sam u brod koji je kretao iz Pristaništa, žurio sam da stignem na ručak u dva”, rekao je profesor koji čuva sat koji je toga dana tačno u 13.09, u vrijeme nesreće, prestao da radi i nikada ga više nije popravio.
“Na brodu sam vidio razrednu Emiliju Katić i Acu domara iz Zemunske gimnazije, nosio je punu korpu starih novina iz ”Politike” za brisanje prozora u školi, kažu da je ta korpa pomogla nekome da se spasi”, prisjeća se on.
On kaže da je vjetar udario iznenada.
“Vetar je udario iznenada, brod se prevrnuo, nastala je gusta magla ništa se nije videlo… Padao je grad veći nego kokošije jaje, udarao nas je, nisam znao kako da sačuvam glavu, više me je to plašilo nego ljudi koji su vrištali”, rekao je Grkinić.
Grkinić dodaje da uprkos svemu nikada nije bio smireniji.
“Nečiji muški šešir je doplivao kao spas, stavio sam ga na glavu i već tada sam bio siguran da ću preživeti. Kada se digla magla došli su da nas spasavaju, rekao sam da mogu da isplivam jer sam odrastao na Dunavu”, naveo je on i dodao da je kasnije pomagao da se ubace ljudi u vojni kamion, da ih odvezu na VMA.
Razrednu je spasio Vasa koga je prethodne godine srušila na avgust, a Acu niko.
“I danas, sedam decenija i dva dana kasnije, pamtim devojčicu iz Sarajeva koja je vikala gde je moja mama, neizbrisiva mi je slika kako ide prema Dunavu da je traži, to me preseklo, kao i slika starog sveštenika ruske crkve iz Zemunskog parka, duge sede brade, kako se skupio i molio kada je voda prodirala. Sećam se i majke dve devojčice koja je legla preko kolica i sve tri progutala je voda”, naveo je profesor.
Podsjeća da je brod “Niš” svakodnevno saobraćao na liniji Beograd – Zemun, da je tog dana bio krcat, jer je most bio zatvoren, da je to bila tragedija zbog koje je proglašena trodnevna žalost.
“Bilo nas je dosta sa stalnim kartama. Brod je bio krcat, a kapacitet 60, 70 putnika. Bilo nas je više od 130, po našim procenama i 150 a nas 28, 30 se spasilo, ostali su se podavili. Moja drugarica student farmacije Olga Ðurić je stradala, a od nas Zemunaca, koji su se spasili i živi su Biljana Fekete, Ljuba Milovanović ali zbog starosti nisu više u stanju da govore”, rekao je Grkinić koji i dalje sanja da će ipak biti postavljena spomen tabla kao svjedočanstvo na tragediju koju je i književnica Anica Petrović opisala u poemi “Zemunski Titanik”.
Podsjeća da istu želju dijeli i autor romana “Brodolom” Vlada Arsić.
Grkinić kaže da mu vrijeme nije pomoglo da zaboravi tragediju, kao ni mašinisti Draganu Jovanoviću, koji je kasnije doživio nervni slom, jer se smatrao lično odgovornim za smrt mladog kolege koga je zamolio da odradi još tu jednu vožnju, pa da ide kući.
Dodaje i da još pamti lijevu pokidanu epoletu oficira kojem je pomagao da se spasi, kao i lanac kojim mu je za ruku bila vezana torba u kojoj je vjerovatno imao važna dokumenta.
“Vera Erdeljan se udavila, bila je prvak u plivanju, a njena drugarica koja je bila hroma nije”, kaže
Grkinić i dodaje da je taj detalj o drugarici čuo kada je bio u policiji. Dodaje da je kao preživjeli dobio odštetu od 16.000 dinara taman dovoljno za studentsku kartu do kraja studija.
Istraga je pokazala da je razlog nesreće viša sila i nevjerovatan splet okolnosti. Govorilo se i da je težište broda pomjereno pri zamjeni parne mašine znatno lakšim dizel motorom, kao i da je na mjestu nesreće korito produbljavano, što je bio jedan od razloga za riječni vrtlog.
Profesor kaže da je želio da otrkije uzrok tragedije, da je našao inženjera iz Novog Sada koji je rekao da onaj koji je vršio reformu nije dobro postavio stablizatore već ih je u ime modrernizacije zaboravio, tako da je brod izgubio težište – umjesto dvije tone uglja, 200 litara dizela nisu mogli da postave ravnotežu.
Grkinić je naveo da su nalaz demantovali iz Jugoslovenskog riječnog brodarstva.
Izvještaji iz tog vremena, kako su pisali mediji, govorili su o najmanje 126 žrtava, ali tačan broj nije utvrđen. Bila je to najveća tragedija u istoriji jugoslovenskog riječnog brodarstva. “Niš” je potonuo za svega tri minuta, pet minuta nakon izlaska iz Pristaništa.
Naporima posade broda ”Soča” i drugih radnika, brod je do jutra izvađen sa dubine od 14 metara. Gnjuraci su zatekli jeziv prizor – mrtvog mornara kako grli katarku broda i još 55 leševa, od toga sedmoro djece.
Mediji su navodili primjer i Ane Bajzert, tekstilne radnice, koja nije znala da pliva, ali su je talasi, koji su progutali njenu kćerku, živu donijeli do obale, kao i čovjeka koji je sretan isplivao na obalu misleći da je spasio svoje dijete, ali je spasio tuđe.