Bosna. Hiljadu i neka. Nad tamnim vilajetom se nadvili teški oblaci. Sve sluti silnoj salauci. A dole na zemlji – graja i halabuka. Niko ne obraća pažnju na nevrijeme. Narod se usplahirio. Na sve strane barjaci. Dobošari udaraju, zurle pišće. Askeri raspoređuju raju oko bine gdje će govoriti glavešine.
Ređaju se govornici, svako svakog nadgornjava. Puna su im usta pravde, jednakosti, istine, ponosa i bune. Zapjenita odozgora, obraća se svila i kadifa ritama i dronjcima. Pronose avaz da je vakat doš’o, valja nam opet u rat!
A rulja oduševljeno klikće k’o da se kafa i lokum džaba dijele.
Nakon dva sahata, poslije sve te gungule, masa se pođe razilazit’, razmili se naposlijetku gomila svak’ na svoju stranu.
Tako i sin lokalnog trgovca veselo preskačući basamake izmedju dva duvara, pjevajući borbenu pjesmicu i sa zastavicom u ruci utrča u rođenu kuću. Priđe ocu, poljubi mu ruku kako i adeti nalažu.
– Dje si bio, sokole moj?
– U čaršiji. Uzdigla se vascijela kasaba.
– A je li?
– Pozivaju momke da idu branit’ naše.
– Branit’ naše il’ osvajat’ tudje?
– Oni s bine spominjaše odbranu. Kažu najezda se sprema.
– Ma nemoj, a koji to?
– Valija prvi, poziva sve muško da se odazove.
– Aha, hoće li i njegova muškinja u rat?
– Neće, znaš i sam da su valijina sva tri arslana na visokim školama.
– Aha, vidiš li ti to, šteta, on bi ih sigurno u prve redove turio. Ko je još besjedio?
– Kadija. On poziva sve sposobne u odbranu. Dati život za državu je najveća svetinja!
– Aferim Kadija! Velike riječi. Ima l’ on koje čeljade za poslat’?
– Nema oče, u njega su šćeri.
– A ni on se, rekao bih, ne misli ‘vatat kubure i džebane.
– Iš’o bi on, reče s bine, al’ mora neko ostat’, pravdu dijelit’.
– Ah, da. To sam zaboravio. Izgleda da kadiji nije dosta četvrto nego mora i deveto koljeno da obezbjedi za života. Je l’ se javlj’o još kaki efendija?
– Jes’ vala. Govorio je i paša. Stoji gordo u onoj uniformi, sablja sa pozlaćenim balčakom mu oko pasa zadjevena. Poziva sve što je sedamnaest napunilo pod svoju komandu. Da se treba ćerat’ do zadnjeg s dušmanima. Kaže da od soldata nema veće časti na čitavom dunjaluku.
– Vjerujem mu sine moj. Mora da mu je sve do jednog vojnik u familiji.
– Nema on porodice oče. Tri je žene promijenio, svaka ga se kurtalisala.
– O krivo i naopako! I on bi vidim gloginje mlatio.
– Ja oče, jedva čekam da napunim 17, da se laćam sablje i konjskih kajasa.
– Jes’ da ti mene nema pile moje, da ti to malo mulja u tintari razbistri. Niđe ti nećeš budalice. Nego, ‘vataj se ti knjige, pa da te do godine šaljem za valijinim sinovima.
Prolaze godine, stoljeća, sve do dana današnjeg. Zarad bogatih, gine sirotinja. Omamljeni slatkim riječima, zadojeni mržnjom i obećanjima u bolje sutra, svjetina i ne zna za bolje, na mig vlastodršca sama leti, hrli u rat i pogibiju. K’o na teferić da ih neko zove. Taka je valjda ta bošnjačka, srpska i hrvatska nafaka. Bila, biva i biće. Za vijeke vijekova.